Marketing
Umag...
Evo mene napokon do kompjutera. Da vam se javim i napokon sv eispričam, tj. napišem.
Dakle prvo Umag, a onda ostatak mog života. I na kraju naravno se svima javim i ostavim brdo komentara!!!!!!!!!!!!!!!
Došle smo u četvrtak 20.07 u 16:00h. Prijavile smo se u hotel i raspremile stvari. U 17:00 smo imale sastanak. Sve su nam rekli šta moramo i tko gdje radi. Ja sam bila na ulazima i bilo mi je odlično. Navečer nismo išle van nego smo u sobama tračale i izjedale se jedna drugoj... pričale smo sve o svojim ljubavnim problemima, bilo je ok. Van nismo išle jer nema još ljudi,a i bile smo umorne. Tek u ponedjeljak se nakupilo jer je tad počeo turnir. Petak smo imale duži sastanak i podjela robe je bila i sve ostalo šta u četvrtak nismo uspjeli obaviti. Vani je bilo ok. Subot i nedjelja su bile kvalifikacije. Tu je već bilo malo više ljudi. Bilo je već bolje, ali prava ludnica tek počinje u ponedjeljak. Ja sam bila ok iako ne skroz, ali... Bio je ON isto tamo i bila je cura s njim. Bilo mi je teško tu subotu ih gledati. Prvi sam ih put vidjela skupa i mislila sam da ću puknuti, ali izdržala sam. Smijala sam se cijelo vrijeme i plesala i nisam im dala da vide da pucam, da se lomim. Prošla je i ta noć i došao dan...
Ponedjeljak je počeo turnir. Uživala sam u tenisu. Sve sam mečeve gledala i navijala za svoje favorite. Na žalost brzo su izgubili , ali jedan je došao i do finala (Novak Đoković). Vani je već bilo bolje. Utorak isto tako. Srijeda i četvrtak već puuuuuno bolje. Upoznala sam par cura i s njim se družila cijelo vrijeme. Legende su. Odlična ekipa je bila pa tako i zabava. Petak... E to je bilo ludo. Dok smo radile na terenima, odjednom je počelo tako puhati i nositi svu zemlju s terena. Nije se moglo igrati pa su zaustavili mečeve da se malo smiri. Ali nije se smirilo nego samo još gore. Počelo je takvo nevrijeme da je to bila ludnica. Padala je kiša i bura je sve nosila šta je mogla. Mi smo se smijale i uživale u skrovištu kod tenisača:-) Kad se malo smirilo išle smo po kiši brzo doma. Nismo tu noć išle van nego smo pričale u sobama i bilo je super. Mečevi su se održali u subotu ujutro...
Subota i nedjelja dva najbolja dana. Provod je bio lud, a i mečevi. Subota je bila ludnica i ekipa je bila super. Nedjelja je bila još i bolja do jednog trenutka. Bili smo svi u Planetu (jedan disko tamo) i svi smo se tako dobro smijali, plesali, zezali...dok ja nisam pukla. Cure su moje negdje otišle i ostala sam sama i tad me ulovilo. Počela sam plakati i sakrila sam se iz jednog drveta. Dobro sam se isplakala i vratila unutra. Taman su one došle. Nastavile smo plesati kao da je sve super... njima je i bilo, ali meni nije. Da ON me opet ulovio... opet moja prošlost me dočekala. Plesale smo i vidjela sa ga kako pleše s mojom frendicom i opet pukla. Otrčala u WC i plakala... vratila se nazad i opet se smijala kao da sam sretna, a lomila sam se iznutra. Pucala sam po šavovima... Frendica je došla do mene i vidjela da nije neš u redu. Stala je ispred mene i upitala me "Šta je bilo?" Počela sam plakati... znala je šta je. Otišle smo vani i brisala mi je suze, ali one su samo tekle i tekle i sve su me tako zapekle u srcu. Zašto ga tako prokleto VOLIM stalno mi se vrtilo glavom. Želim više krenuti dalje, ali nikako da to napravim. Vratile smo se i opet plesale kao lude. E onda sam pukla i zaustavila sam ga i razgovarali smo. Neću pisati šta je sve bilo... ali ukratko opet je to napravio. Opet me tako svojim riječima povrijedio da sam ga mrzila sve više i više jer ga tako prokleto VOLIM. Nismo naravno do kraja razgovarali, ali to nije više za nas čudno. Pitao me zašto ne pozdravljam njegovu curu ,a ja sam iskreno odgovorila i rekla mu da nemogu. Da neke rane još bole i da ju nemogu još prihvatiti. Da mi treba vremena... Otišla sam ča i to je bilo to. Došla samu sobu i jedva čekala da se vratim doma u rijeku. Da se maknem od svih tih uspomena i njegovih riječi. Par dana kasnije sam čula njegove riječi u glavi, pojavljivao se njegov lik i miris... ludila sam... lomila se i plakala kao luda. Osjećam se kao ptica bez krila... Ne sa slomljenim krilima, nego i gore...bez krila. I tako je sve do danas. Ostalo je to u meni i još traje. Do kada? Nemogu više trebam mira...trebam ljubavi. Trebam nekoga pored sebe da me spavi, da se sakrijem zauvijek od NJEGA...
Post je objavljen 20.08.2006. u 16:54 sati.