Odlučila sam otvoriti blog na kojem ću pokušati skinuti svoju masku "normalne" osobe. Jer ja (donekle) spadam u baš takve ljude, uvijek normalne, i poslovno i privatno. Uvijek puna razumjevanja, uvijek na usluzi, omiljena od strane kolega, prijatelja i šire obitelji. Kad mi se (rijetko) dogodi nekakav loš dan i malo više tenzije svi se odmah čude i pitaju "što mi je"... Doista, što mi je? Sve mi je potaman, trebala bih biti zadovoljna...odgovor ću probati pronaći kroz ovaj blog...
Za početak mislim da sam nezadovoljna činjenicom da pola svog života provodim s maskom na licu, da svako jutro oblačim kostim u kojem postajem ona druga ja, ona normalna ja... Mislim da, bez obzira na svu bliskost koju imam prema ljudima koji me okružuju, ni sa kim ne mogu "do daske" pričati o svojoj intimi.
Čitajući tuđe blogove čini mi se da to i nije samo moj problem, priznali vi to ili ne. Jer kako objašnjavate to što brojne žene pišući o sebi ističu sve najbolje i najljepše o svom "najdražem", nijednu još nisam čula da se požalila da joj je taj dan "najdraži" išao na živce svojim komentarima, postupcima i slično... Pa nije moguće da baš nikog ne nervira što ostavlja punu pepeljaru preko noći, što ne stavi toalet papir na držač u kupaonici, što bulji u TV ili zaglavi s prijateljima... Nije moguće da nikom nije nakon sto godina veze s istom osobom na trenutke dosadno, sve isto, da se ne sjeti onih prvih mjeseci i godina, one bliskosti, neprospavanih noći i vođenja ljubavi na raznim mjestima u razna vremena... Priznajte koliko često sad vodite ljubav sa svojim "najdražim".
Nijedan muškarac nije rekao da ga žena dovodi do ludila s kojekakvim pričama, s gledanjem sapunica, s novim djetama i odlascima na pilates, da se osjeća star i zarobljen u svakodnevici, da sve više razmišlja o onim vremenima kad je s dečkima odlazio na ljetovanje i udvarao se strankinjama.
Zar je moguće da nitko nema ljubavnika/ljubavnicu ili bar simpatiju o kojoj razmišlja? Svi se vole neizmjerno... pa normalno da se volimo ako sjedimo cijelu vječnost s nekim, ali pitanje je da li se doista volimo kao muškarac i žena, kao brat i sestra ili već kao dvije sestre?
Mislim da veliki broj ljudi čak i pišući svoje osobne dnevnike lažu sebe na neki način jer ih je strah pogledati dublje u svoju nutrinu.
Ja želim skinuti masku, barem ovdje.
Post je objavljen 03.09.2006. u 16:42 sati.