Pregled posta

If the sky that we look upon should tumble and fall...

Tražim tvoj pogled očiju skrivenih tami
Spuštenih kapaka, na leđima mi nosimo jednak teret.
Ne znaš to, ali znam ja.

I gledaju nas iscerene maske s obje strane puta,
a ispod porculanske krinke prividnog savršenstva,
trula unutrašnjost onih koji su zaboravili živjeti.



Ne dopusti da ljepotu u tebi uguše krici koje čuješ iza sebe.
Ne osvrći se i idi naprijed.

Držiš me za ruku.
Ne, to ja samo sanjam...
Ali tako savršeno stoje jedna u drugoj,
osjetim nabore i igram se tvojim prstima...

Skrivaš oči od vanjštine,
potajno ju gledaš, iz tmine.
Ali zato jedne druge oči isto tako potajno traže tebe,
nadaju će da će uhvatiti tvoj pogled...
Ti to ne znaš, ali znam ja.

Tu si zbog nje, znam to.
Smijeh poput provalije još me više udaljava od tebe,
ali umjesto hladnoće i ogorčenosti, ja se samo još više smijem...
Ne tražim objašnjenje, nema ga. Ili pak...
Ma neka, meni je lijepo i ovako.



Cijeli život jedna je beskrajna ironija, ali ja ga gledam s druge strane.
Trčim mu u susret i smijem se.
Poželjela sam potrčati ispod duge, ali tmurni oblaci odavno su prošli ovim krajem.
Morat ću čekati još neko vrijeme.
Do tada ću se smijati suncu...

Sama sebi stavljam crnu svilu na oči, kada kažem da bi dala sve.
Nema toga za što bi dala sve.
Možda jednog dana, tko zna, ali ne želim se zanositi.
Ima vremena, iako pjesak tako brzo curi...
Jednog dana osvrnut ću se iza sebe tek toliko da se još jednom osmjehnem, baš kao sinoć...
I zvijezde će ponovno onako jako sjati,
i sjedit ću pod uličnom lampom i uživati u trenutku.
...sve lijepo kratko traje...



i jedan mali dodatak postu: