Svijet se topi kao napolitanka
u ustima dječaka,
glavom prolazi stari film
u kojem je rat isprao ljubav
što me rasplače
svaki put.
Od svih postojećih i mitskih vremena
odabrali smo kao i oni baš ovo
da budemo ljudi, muškarac
i žena.
Otopljeni u svojim strahovima
lakše glumimo strance nego
što se prepuštamo jedno drugom
zatvorenih očiju.
Čudna otopina. . .
Trebamo si barem kao znanci
sa skrivenom suzom u pogledu.
Kad se drugog bojimo onda
i to mora biti dovoljno.
Ožiljci i šavovi na našim tijelima
pričaju više nego što bismo htjeli.
Od svih mjesta na ovoj lopti
našli smo se ovdje.
Nema se smisla kriti,
jer sakriti se možemo
samo jedno od drugog.
Svijet se topi kao napolitanka
i pozdravlja nas kao u onom
starom filmu gdje je rat
isprao ljubav.
Na trenutak
otopljenu strahom.
Post je objavljen 03.09.2006. u 11:41 sati.