Jedan meni dobro poznati profesor zemljopisa uvijek je pored redovnih radnih obveza bio okupiran fakultativnim izazovima koji su graničili s njegovom strukom, ali ju i debelo zahvaćali. Kada je kao fotoamater slikao živu prirodu sa svim njenim oblinama i rumenilom, subjekte sam mu nalazio ja, a on je uvijek u pozadini namještao najljepše reljefne obrise. Škrapa, jezero, rijeka, brdo, planina. Sve iz okolice Ogulina, da ne kažem Zagorja, odakle vuče korjenje po majčinoj i očevoj crti. On je vazda bio i ostao zaljubljen u reljef, a ja u Zagorke.
Nekoliko godina ranije Vinko se s Krtine otisnuo također na PMF, završio matematiku, ali se nije vraćao u Zagorje ili Ogulin. No, zavičaj nije zaboravio. Upravo nedavno pred nekoliko godina rukovođen blagodatima elektroničkih medija osmislio je prve stranice grada Ogulina na internetu, što je predstavljalo revolucionarni potez za jedan skromni gradić od stručnjaka iz još skromnijeg Zagorja.
I danas se mogu izvrtiti stranice interneta o gradu Ogulinu, i danas te stranice tretiraju Zagorci; profesori i njihovi sinovi.
Ako ovim vrijednim ljudima treba priznati ogroman doprinos ogulinskom kraju po pitanju prosvjete, slične stvari treba priznati ocu i sinu akademski obrazovanim slikarima loze Pulića, koji su prisutni duhom i tijelom svakoj iole ozbiljnijoj kulturnoj manifestaciji, i što se radije zadržavaju u Zagorju ili Ogulinu, nego u Zagrebu. Poetične dosjetke začinjene erotikom svakako su poželjne u svakom društvu na svim razinama.
Ako Ogulinsko Zagorje nije iznjedrilo nekog Teslu ili Radmana, mada je i to, uostalom, samo stvar vremena, Zagorje u kontinuitetu izbacuje političke veličine. Teško da bi Ogulin došao do grana na kojima danas sjede Ogulinci da poslije cerovničkog predsjednika ogulinske Skupštine nije za gradonačelnika došao Ivan od Kol'ća, a onda Ivan od Ribar'ća. Ti inženjeri, čak i diplomirani, nisu imali sreće da se redovnom školskom procedurom educiraju u struci, ali su to (što daje posebnu težinu) nadoknadili radinošću, upornošću i inteligencijom u večernjim i noćnim školama.
Kako je bilo lijepo gledati zagorskog gradonačelnika Ogulina kako s visoka, s onoga novog Đulinog mosta, gleda kanjon Dobre, kako je lijepo bilo slušati one divne riječi koje je taj Ivan predao Ivanu od Ribar'ća prilikom polaganja temeljnog kamena na mrežničkom mostu u Sabljacima. Možete si misliti što će reći Zagorci o svom korjenju kada za 500 ili 600 godina budu rekonstruirali upornjake toga mosta i pronađu to pismo. Bit će ponosni na svoj rod narednih 500 godina.
Vodovodna nova mreža, kanalizacija, prometnice, rasvjeta grada, sve je to učinjeno za mandata ove dvojice načelnika, posebno ovoga potonjeg. Čak mi pada na pamet da je i autoput prošao tuda kuda jest zahvaljujući politici ogulinskog HDZ-a i njena čelnika kako bi Bechtel bio registriran baš u Ogulinu, a njegovi neimari nastanili u sirotinjske kuće kao poticaj za novu gradnju, kao što je Pankretić davao poticaj seljacima za šećernu repu, med i mlijeko.
Nema potrebe više nabrajati koliko je Zagorje dalo i građevinskih radnika i obrtnika negdašnjoj Izgradnji, kada će i one prethodne zasjeniti jedan, rekao bih, izrod zagorskog korjenja. To je iscjedak, okrajak, jedne nadasve plemenite zagorske loze. Radi se, naime, o onom "građaninu" koji je svašta toga napisao u OG listu, a uglavnom blatio sve dobro u našem gradu pišući za Karlovački list. I on se deklarirao kao Zagorac, od oca mu i majke naslijeđanih gena, ali bi mu tu deklaraciju svakako trebalo poništiti.
Može li taj čovjek opravdati sve one zle misli i riječi na račun ovakvih ljudi kao što su bili, i sada još jesu, naši političari, koji su uspjeli promijeniti i svoj svjetonazor samo zato što je to išlo u korist Ogulina i, Zagorja dakako.
Post je objavljen 03.09.2006. u 10:46 sati.