Marketing
all the life i'm choosing
Slijedom, vrlo vjerojatno, nekih čudnih događaja, upravo sada probudio sam se u rovu, nekih 177 kilometara sjeveroistočno od Kijeva, u blatu do koljena. S uniformom. Kao regrutirani član Crvene Armije. Ako mapa i kompas nisu lagali. A po odzvanjanju tenkovskih granata ne bi rekao da lažu. Provirio sam u izvan rova. Taj čas nedaleko od mjesta gdje sam stajao, odjeknula je jaka eksplozija, a blato koje je ta eksplozija podigla palo je točno na moj rov, meni na glavu. Oko sebe sam vidio samo smeđe more prašine i blata. Sjeo sam natrag i odlučio da šljem nije bez vraga izmišljen. Oko mene je sjedilo još 30tak vojnika. Svaki sedmi je imao pušku. Ostali su pljeskali ili udarali drvom o drvo da stvore privid pucnjave. Nasreću, ili na žalost, imao sam pušku i ja. I jednu ručnu bombu. Vjerojatno je bomba bila neispravna, ali to ću provjeriti kasnije. Na trenutak mi se činilo da je vrijeme stalo a i sve oko mene. A sve što sam pomislio bilo je da je ponekad tako dobro kad ti prođe neka laž ali je neusporedivo bolje kad nekom možeš, crno na bijelo, sasuti istinu u lice. Izvadio sam papirić iz džepa na kojem je pisalo; i never thought you'll fuck with my brain, i never thought i'm gonna do you the same. Hvala na pitanju, potegnu bih malo vodke iz pljoske. Sjetio sam se kad sam prvi put kupio vodku, voćnu vigorovu s okusom limuna, u osmom razredu i kako sam je sakrio u frižider prije odlaska na tulum da je nitko ne nađe. Smrzavao sam se vani. Ja, kojem zapravo ni na skijanju nikad nije bilo hladno. Skijanje. Oko mene padaju bombe, a ja sam se sjetio skijanja. Kako stojim na vrhu padine, toliko visoko koliko nitko u mom razredu nije bio, nekih 150m iznad najnižih oblaka zbog kojih je cijelo skijalište u magli. Osim ovog vrha. Zadnja vožnja. Jer se žica zatvara u pol pet, a ja sam uskočio na smrznuti stolac u pet do pola. Nisam volio žičare. Uvijek mi je curio na nos, a to je bilo mjesto gdje sam ga brisao, pa bi morao skinuti rukavice da otvorim smrznute maramice. Pogledao sam 30tak vojnika oko sebe još jednom. Bili su manje ili više sretni. No shit?, pomislio sam. Sjetio sam se kako sam u trećem razredu osnovne pogledao jednu četvrtašicu koja mi se sviđala tada, i ona mene. Noge su mi tada bile odsjekle. A sada sam sjedio u rovu. U blatu do koljena. Na puno stupnjeva iznad ništice. S mecima i bombama koje fijuču pored mog šljema. Dobar dan. Sjetio sam se kako sam tada uvijek želio imati neku curu koja me voli i koju ću ja voljeti. Nešto specijalno. Nešto bolje od biločega što sam vidio ili osjetio. Jedan od ovih vojnika je sigurno poševio više žena nego ja. Jedan od ovih vojnika je sigurno vozio bolje od mene. Jedan od ovih vojnika je sigurno mogao popiti više od mene. No ne znam da li je i jedan od ovih 30tak vojnika bio voljen i volio istovremeno više nego što se mi sada volimo. Ne samo da imam ono specijalno što sam još od onog nevinog pogleda na hodniku želio, nego imam nešto puno više. I puno specijalnije. Pogledao sam u daljinu i primjetio da je Njemaca puno više. I da samo u nekom ludom Slavenskom obratu imamo šanse. Napipao sam kutijicu u džepu. Izvadio je, a unuta je bio još jedan papirić. Pisalo je; Stvari koje se upravo događaju oko tebe nisu nevjerojatne, nego samo vrlo malo vjerojatne. Ne podcjenjuj život. Već nakon par sekundi na užarenoj lavi nastanjuju se prve bakterije. Život uvijek nađe način. Oprosti na uznemirenju, vjerojatno imaš nekog pametnijeg posla. S najboljim željama, D.Adams. Krasno. Vojnici oko mene su se ustali i potrčali izvan rova, ravno na Njemce. Potrčao sam zajedno s njima. Ako je ikada postajala šansa da osjetim nešto više od ovih dimenzija to je bilo sad. Ne znam da li se sve oko mene iskrivilo ili su se moja osjetila promijenila, ali sve što sam osjećao trčeći ka smrtnoj opasnosti bila si ti. Svaki tvoj milimetar, svaki tvoj udah, svaki tvoj dodir, svaku tvoju ljubav. Razvukao sam osmijeh preko blatnog lica. Stao sam na trenutak, okrenuo papirić i sa nalivperom napisao; ako umrem večeras, umrijet ću sretan jer sam voljen i jer volim. Vratio sam papirić u kutijicu, a nju bacio u svemir, možda je neki austronaut pokupi. Sad idem isprobati da li je ručna bomba ispravna, vjerojatno ne postoji bolji trenutak za to. Dok sam skidao osigurač s bombe, sjetio sam se profesorice u osnovnoj, iz povijesti. Pričala nam je da su u srednjem vijeku osmanlijski ratnici bili najodlučniji jer su vjerovali da je smrt nagrada u kojoj se spajaju s Bogom. Ili tako nešto. Metak je išao ravno prema meni. Stao je predamnom, iako sam znao da će uskoro nastaviti svoj put. Svemir ili netko drugi, uostalom nebitno je, podario mi je još par sekundi da dobro razmislim o svemu. Ali ja sam razmišljao samo o tebi. Osjetio sam te ponovo kao da s tobom dijelim tijelo. Lagali su mi svakom svojom rečenicom, znao sam. Ipak postoji nešto bolje i specijalnije od biločega što sam prije vidio i osjetio. Mi.
Post je objavljen 02.09.2006. u 23:33 sati.