...povratak bica izgubljenog u bojama duge... 
Nedavno sam naisla na zapanjujucu pricu o Katarini Batler Hatavej, americkoj knjizevnici rodjenoj 1890. godine. U djetinjstvu je Katarina obolila od tuberkuloze kraljeznice. U pokusajima da izlijece njenu iskrivljenu kiraljeznicu, doktori su je zavezali za jednu dasku i drzali u nepomicnom stanju deset godina – sve do njenog petnaestog rodjendana. Uprkos uzasnoj patnji koju je prezivjela, tretnam nije dao rezultate. Mada joj to nitko nije rekao, Katarina je shvatila da se o njenom stanju ne smije pricati. Porodica i okruzenje smatrali su je grbavom i "deformiranom", ocekujuci da se krije od svijeta. Katarina je napravila hrabar izbor – odlucila je da prihvati istinu o svom stanju i da prigrli zivot. Preselila se i napustila porodicu. Uprkos svim ocekivanjima, postala je umjetnik, proputovala Evropom, kupila i renovirala kucu u Meinu i udala se. Biografija o njenoj borbi, pod nazivom "Mali bravar", objavljeni su godinu dana poslije njene smrti u pedeset i drugoj godini zivota. Katarina je napisala : "Najveca zivotna promijena nastaje u trenutku u kome se susretnemo sa samim sobom na nekoj raskrsnici i odlucite da li cete biti iskreni ili ne prije nego sto umrete"Mozda je to i jedina raskrsnica na koju svi dolazimo – odluka koja se ne tice nastavka lijevim ili desnim putem, vec nacina na koji zelimo da postojimo iznutra: odluka koja se ne tice onoga sto cemo uraditi u vezi sa svojom karijerom, emotivnom vezom, problemima, vec da li cemo istini okrenuti leda ili poci ka njoj.Istina boli – ali ne traganje za njom, vec bjezanje od nje !
PUSAAAAAAAAAAA 


Post je objavljen 02.09.2006. u 14:05 sati.