Napokon sam se odvažio. Jučer sam popodne u glavi donio odluku sebično je čuvajući u zakutku svijesti kako se ne bih prestrašio, a danas ujutro je izvadio uz gromoglasni „TAA DAA“ šokirajući se što je više moguće kako bi polučio bezbolni rezultat.
A rezultat je tu, nedvojbeno.
Otišao sam na posao, a limeni ljubimac je kod kuće.
Otišao sam na posao biciklom.
Ruta od 22 km u jednom smjeru.
I odmah mi je nekako, nekako bolje.
Iako sam najavio taj poduhvat još u proljeće nisam imao ili hrabrosti, ili vremena, ili me vrijeme nije poslužilo.
Prvo je bilo prehladno, pa prevruće, pa je padala kiša, pa sam bio na godišnjem...
I tako je svanuo savršeni dan.
Današnji dan.
Nije prevruće, hladno je samo na startu a nakon par kilometara postane uživancija.
No još jedna zanimljivost: pred malo manje od dvije godine napravio sam sličnu stvar (opisano u jednom od prvih postova), vozio sam sličnu rutu par puta tjedno, no bila mi je daleko teža i nakon vožnje imao sam poprilične bolove u nogama. U sadašnje vrijeme, iako sam deblji 10 kg sav taj napor mi je nekako lakše podnijeti. To sam skužio pred mjesec dana vozeći se malo više nego inače. Kao da sam postao otporniji. Ili je to vojska učinila od mene.
Paaaa, ne znam baš.........to bi bio čisti oksimoron!
Želio bih da ovakvo sunčano ugodno vrijeme potraje kako bih mogao istražiti ovaj fenomen.
Post je objavljen 01.09.2006. u 11:46 sati.