Marketing
Opet u kolotečini
Ili barem u pripremi za kolotečinu koja slijedi početkom jeseni. Ovo me vrijeme jutros total prodrmalo. Uopće nije toplo... pa se privikavam, danas mi je prvi radni dan nakon ohohohoho 
Kakoje to doč na posao nakon sto godina? - isto koda si otišao i jučer! Eto kak je. A i ne trudim se previše skužiti dali se uopće išta dešavalo. mrzim tračanje, mrzim sitne psine, mrzim se uopće petljati gdje mi nije mjesto, i ako nema veze samnom. Al opet nemreš ne čuti, jer, dođe kolega iz susjedne sobe, pa druga, pa svi nešto imaju za reč, i onda sam odvratna baba, jer ih prekinem i pristojno odkantam... "ljudi, imam sto miljona mail-ova, i nemrem s vama sad čavrljati, iako bi vrlo rado..." nabacim osmijeh broj 18
i otperjam ih van iz sobe da mogu u miru smišljati kako u par dana napraviti posao od mjesec dana, recimo.
Jel se još neko sijeća da sam čekala namještaj? E pa došao je prekjučer, sve je pospajano, ALI, uvijek taj ali, fale ručkice za ormare, pa trgam nokte otvarajući ih... a i iskreno? od ove cijele gungule koja traje već mjesec dana i dragi i ja smo već pukli, i ne da nemam više niti živaca niti volje slagati išta, već mi dođe da sve pobacam, ili da jednostavno sotavim kak je i bilo. Mjesec dana preslagivanja kutija, seljakanja stvari iz kuhinje u sobu i obrnuto, dovelo nas je do toga da se oboje ježimo već na pomisao da treba nešto napraviti-kao recimo staviti na zid stalak za zvučnike...
Priznajem da sam tip koji voli kad sve ide po planu, i mrzim neplanske faze, a ova neplanirana je prevršila svaku mjeru. Moj rođendanski poklon se pretvorio u rođendansku noćnu moru. Mjesec dana koprcanja u boji, prašini, čišćenju, premještanju, boranju, pranju... GGGRRRHHHHH
Nema teorije da sad imam živaca i ideje kuda sa hrpom stvari. Jučer sam bila fina 
i sredila ormar u kuhinji i police, oprala, pobacala hrpu flašica, kutijica, zdjelica.. sve ono kaj sam htjela mijenjati za mikorvalnu završilo je u smeću. Bilo mi žao pa sam stavila u vrečice kraj ulaza, nekome bi moglo koristiti, skoro novo... uvijek me srce boli, al nemrem više skupljati stvari, kaj je preveč je preveč.
Od sad ću svakome ko mi misli nekaj kupovati reč kaj hoću, u protivnom će sve završiti u smeću. Sistem poklonit ću nekom drugome ono kaj ja dobijem je prestrašan, meni barem. I pokušavam (ne kažem da uspijem uvijek), da mi se to ne dešava. Dobiješ nekaj kaj ti se ne sviđa, i điraš u krug, ko zna, možda za par godina opet dođe do tebe!??? Nije mi se nikad desilo, no, kak sve ide u familiji, nebi me iznenadilo. Mislim da bi se počela valjat po podu od smijeha; vratilo se ono kaj sam nekome poklonila pred godinu-dvije-tri...
Pripreme broj dva...
Razgovor za vrtić je prošao jako dobro. osim kaj malac nema dudu, ni flašicu, ni pelene, ni neku igračku koju fura sa sobom svuda... neznam zakaj, ali sigurna sam da će sve biti ok u ponedeljak. Naime, onda kreće prvi dan na sat vremena, i to sa tatom
.
Ostalo? Nekak mi se teško ufurati na posao... eto, već sam tu punih 7,5 sata i još mi neide u glavu da radim.
Usput, dobila sam teticu u poreznoj, i veli ona meni da nezna kad bude povrat, al nek se ne brinem, do kraja godine ću ga dobiti!
i to bi me sad trebalo utješiti??? 
Kaj se tiće doktora, odlučila pustiti sve k vragu, i otišla po doznake i eto me sad tu. Temperatura je vjerojatno i dalje malo gore-malo dolje, ali ne obraćam pažnju. Kak je došla, valjda bude tak i otišla. Ponavljanje pretraga u nedogled, nema smisla kad su svi nalazi dobri.
Ljudi držite se i.... želim vam laganu i bezbolnu prilagodbu na ponovno radno vrijeme i mjesto.
Kakoje to doč na posao nakon sto godina? - isto koda si otišao i jučer! Eto kak je. A i ne trudim se previše skužiti dali se uopće išta dešavalo. mrzim tračanje, mrzim sitne psine, mrzim se uopće petljati gdje mi nije mjesto, i ako nema veze samnom. Al opet nemreš ne čuti, jer, dođe kolega iz susjedne sobe, pa druga, pa svi nešto imaju za reč, i onda sam odvratna baba, jer ih prekinem i pristojno odkantam... "ljudi, imam sto miljona mail-ova, i nemrem s vama sad čavrljati, iako bi vrlo rado..." nabacim osmijeh broj 18
i otperjam ih van iz sobe da mogu u miru smišljati kako u par dana napraviti posao od mjesec dana, recimo. Jel se još neko sijeća da sam čekala namještaj? E pa došao je prekjučer, sve je pospajano, ALI, uvijek taj ali, fale ručkice za ormare, pa trgam nokte otvarajući ih... a i iskreno? od ove cijele gungule koja traje već mjesec dana i dragi i ja smo već pukli, i ne da nemam više niti živaca niti volje slagati išta, već mi dođe da sve pobacam, ili da jednostavno sotavim kak je i bilo. Mjesec dana preslagivanja kutija, seljakanja stvari iz kuhinje u sobu i obrnuto, dovelo nas je do toga da se oboje ježimo već na pomisao da treba nešto napraviti-kao recimo staviti na zid stalak za zvučnike...
Priznajem da sam tip koji voli kad sve ide po planu, i mrzim neplanske faze, a ova neplanirana je prevršila svaku mjeru. Moj rođendanski poklon se pretvorio u rođendansku noćnu moru. Mjesec dana koprcanja u boji, prašini, čišćenju, premještanju, boranju, pranju... GGGRRRHHHHH
Nema teorije da sad imam živaca i ideje kuda sa hrpom stvari. Jučer sam bila fina i sredila ormar u kuhinji i police, oprala, pobacala hrpu flašica, kutijica, zdjelica.. sve ono kaj sam htjela mijenjati za mikorvalnu završilo je u smeću. Bilo mi žao pa sam stavila u vrečice kraj ulaza, nekome bi moglo koristiti, skoro novo... uvijek me srce boli, al nemrem više skupljati stvari, kaj je preveč je preveč.Od sad ću svakome ko mi misli nekaj kupovati reč kaj hoću, u protivnom će sve završiti u smeću. Sistem poklonit ću nekom drugome ono kaj ja dobijem je prestrašan, meni barem. I pokušavam (ne kažem da uspijem uvijek), da mi se to ne dešava. Dobiješ nekaj kaj ti se ne sviđa, i điraš u krug, ko zna, možda za par godina opet dođe do tebe!??? Nije mi se nikad desilo, no, kak sve ide u familiji, nebi me iznenadilo. Mislim da bi se počela valjat po podu od smijeha; vratilo se ono kaj sam nekome poklonila pred godinu-dvije-tri...
Pripreme broj dva...
Razgovor za vrtić je prošao jako dobro. osim kaj malac nema dudu, ni flašicu, ni pelene, ni neku igračku koju fura sa sobom svuda... neznam zakaj, ali sigurna sam da će sve biti ok u ponedeljak. Naime, onda kreće prvi dan na sat vremena, i to sa tatom
.Ostalo? Nekak mi se teško ufurati na posao... eto, već sam tu punih 7,5 sata i još mi neide u glavu da radim.
Usput, dobila sam teticu u poreznoj, i veli ona meni da nezna kad bude povrat, al nek se ne brinem, do kraja godine ću ga dobiti!
i to bi me sad trebalo utješiti??? Kaj se tiće doktora, odlučila pustiti sve k vragu, i otišla po doznake i eto me sad tu. Temperatura je vjerojatno i dalje malo gore-malo dolje, ali ne obraćam pažnju. Kak je došla, valjda bude tak i otišla. Ponavljanje pretraga u nedogled, nema smisla kad su svi nalazi dobri.
Ljudi držite se i.... želim vam laganu i bezbolnu prilagodbu na ponovno radno vrijeme i mjesto.
Post je objavljen 01.09.2006. u 10:31 sati.