Marketing
METALLICA: 'ST. ANGER'
Svece u svojim pjesmama spominju dvije vrste ljudi: bogobojazni što postavljaju pitanja na koja se ne usude sami odgovoriti i muzičari što se pozivaju na neobjašnjiva nebesa ne bi li dočarali besmislenost samog postavljanja pitanja. Bio to Sveti Ante Kakavgodski ili Sveti Bijes, svetac je uvijek nedostižan ideal (zapravo, tako su nas naučili) i unaprijed znači odustajanje od borbe i pristajanje na ono što struja donese (u religijskom prijevodu - kako bog hoće). S obzirom da se ovdje radi o Svetom Bijesu, Metallica hoće reći kako je upravo taj osjećaj ono što stoji iza njihovog albuma kao nepobitni temelj, uzvišeni ideal i pokretačka snaga. Meni je to govno na papiru, najobičnija fora koja samo dobro zvuči i isto su tako mogli album nazvati 'Bloodless Veins', 'The Darkest Door' ili 'Burning Free'. Ono što ja iščitavam iza ovog albuma nije nikakav bijes (i zašto bi netko tko je proveo pola godine u klinici za rehabilitaciju bio bijesan!?!) niti išta tako slično pokretački (pa makar i bilo negativno) nego čisti umor. Ovaj je bend premoren stvaranjem glazbe i njenim snimanjem, iscrpljen do kosti, toliko da im je svaka nova odsvirana nota prava porođajna muka. Pjesme na 'St. Anger' ne zvuče kao da su snimljene zato što ih je bend htio snimiti (zato što je bijesan, tužan, napaljen, glup, što god) nego zato što su se osjetili pozvanima da to učine jer dugo nisu i jer je kulturno da nam pokažu svoje viđenje sadašnje metal glazbe.
Dogodilo se to da su se ostvarile moje najgore bojazni - Metallica nakon 20 godina postojanja zvuči kao country bend. Jest da još uvijek imaju distorzije na gitarama i tu čudnu produkciju, ali ove su pjesme kao stvorene da ih uz pomoć benja, slidea i pijane kaubojke zasvira kvartet žvakača duhana. Stvar je u tome što Metallica ima neku reputaciju i mora je se držati pa zato u dućanu stoje na polici s natpisom heavy-metal. Što je krivo. Jer niti je 'St. Anger' moćan i prodoran da bude metal, niti je zavodljivo pretjerujući da bude heavy. Ne, ovo su kilave pjesme bez glave i repa, a osnovnih sastojaka onoga zbog čega su Metallica zaista ikone - melodija, solaža (kojih su se i službeno odrekli), prijelaza, ultraopasnih rifčuga, obračunavanja sa zlom, prekonstruiranja pjesama dokle god zvuk stvari to zahtijeva - jednostavno nema. Ne, ovo su pjesmuljci s bezveznim trećeklasnim rifovima, natruhama harmonija i glasom čovjeka koji na silu izvlači zadnje atome snage (liječenje od droge, alkohola ili čega već trebalo bi biti više prosvjetljujuće i dojmljivije).
Ovaj album služi i tome da Metallica ima opravdanje za iduću svjetsku turneju i vladanje stadionima što i zaslužuju jer su jedan od najboljih live bendova na planeti, a na turnejama sviraju neke od najboljih pjesama koje je čovjek snimio, dok ih prangijaju neki od najboljih muzičara koji su kročili u metal. Samo što James, Kirk, Lars i novopridošli Robert više ne nose sa sobom ključni sastojak za kreiranje metal scene - mladost i ludost. U tome su sada puno bolji Mudvayne, Mastodon, Meshuggah, da navedem samo bendove na "M".
Post je objavljen 01.09.2006. u 10:01 sati.