Neki od vas već znaju kako u zadnje vrijeme tupim o tome vremenu za mene.
Vremenu između posla, volontiranja, ovog projekta, onog projekta, druženja sa prijeteljima, kava sa frendicama, dadiljanja najdraže mi bebe na svijetu i tako to...
Pa sam onda to vrijeme odlučila povećati otkazom na poslu, jer projekata koji me vesele se ne mislim odreći, a ni prijatelja naravno, pa je onda posao prema kojem sam mrska već nekoliko mjeseci došao na pa-pa.
Sve to poradi toga da želim raditi što volim, da želim završiti faks i da ne želim više toliko biti pod stresom...
I dakle da dobijem vrijeme za sebe...
Onda je došao godišnji pa sam se žalila da opet nemam vremena za sebe jer ga provodim na sređivanju poslova koje nemogu obaviti kada nisam sama u uredu, i sjedenja po kavama, i na kuhinjskom podu moje kumice krevelječi se djetetu.
E onda sam pak otišla par dana na more, misleći kako će baš to vrijeme biti moje vrijeme, uzet ću si neke knjige, što romane, što literaturu o poslovanju udruga, i kad god poželim odcjepit ću se od obitelji i malo razmišljati na nekoj hridi, sama, ja, moje...ali kada pada kiša, imaš mengu i boli te, a uz to ti obitelj krasi jedno veselo dijete...nema mira, nema mene i nema moje..."moje" je uobičajena riječ koja izlazi samo iz usta dvogodišnjeg djeteta...
Pa sam se vratila, i malo pomalo, ponovno na posao, i malo pomalo ponovno s ljudima i tako to...jedno vrijeme sama ali nikad sama a ja baš volim biti sama ponekada...to većina mojih prijetelja ne kuži ali ja u danu moram imati vrijeme za Chi...bar pola sata...zato i volim pješke ići kući iz grada, šetati uobičajenom turom Trg - Glavni, a ponekad i duže, samo da bi udisala mir, Zagreb i život.
I mnoge mi stvari vise u zraku, učenje, faks, shvaćanje da će ovo biti zadnja plaća pa ju treba dobro iskoristiti, neke obaveze za projekte i svašta nešto...a ja nisam imala vremena sjesti, i složiti si svoj život.
I danas, ujutro šetajući svoju Bubu shvatih koliko je volim šetati, koliko mi znači tih minimalno 15 min, koliko mi znači ne pričati sa svima o njihovim problemima nego malo razmišljati o sebi...koliko mi znači to bezstresno vrijeme s mojom Bubom (mada je hiperaktivan pas i stalno nekud šunja) ali to je vrijeme za Bubu i MENE.
I nisam bila dobar vlasnik, dobar pseći prijetelj, druženje s njom ostavljam za brata i tatu i šetam je samo u posebnim prilikama kao što su ove kada sam joj dadilja, ali ću se potruditi svaki put kada je moguće uzeti tog psa sa sobom van i uživati...
Hvala Bogu, nalazim se u kvartu koje je puno prostora za takve avanture, a uz to još i Bundek imamo i ako tako nastavim, znam da ću svakim danom biti staloženija, organiziranija i normalnija osoba...sretnija ako ništa drugo, jer svakome od nas treba da se na neki način ventilira, ja to radim na blogu, u razgovoru, ali bome i šetajući...fali mi rukomet koji je tako dobro to sve činio za vrijeme puberteta, pošto to nemogu imati, bar da imam šetnju s mojim otkačenim psom...jer neda mi se stalno pričati iste priče, ponekad poželim upoznati i onu sebe, onu Chi iza svakodnevnih kulisa...
Post je objavljen 31.08.2006. u 22:01 sati.