Marketing
Sve se može, čak i kad se neće
Ne znam kako vi, ali ja se ponekad, a eto, taj se ponekad baš potrefio danas, osjećam lijeno i tromo.
Onako lijeno i tromo kako bi izgledao recimo križanac morža, lava koji je upravo proždro gnuovu koljenicu i truta. Znači, teško, dežmekasto, trulo, pospano, ubijeno u pojam, jadno, ljigavo, nišmiseneda i pustitemenamiru, olovnamijeguzica i teškamijeglava, stružu mi očni kapci i osjećam kako polako ali sigurno klizim niz stolac, otapajući se u lokvicu ispod stola.
Onako kao kad mi dođe da se rasplinem kao lagani mjehurić od tekućeg sapuna za ruke, jer nemam snage eksplodirati, kad me šef nazove s nekim nebuloznim zahtjevom. I posvema tupo, poput prosječnog betonskog stupa, dok buljim u monitor pokušavajući sastaviti tri suvisle rečenice u izvješću kojega moram danas dovršiti.
Mozak mi je baš danas otišao na godišnji remont, a umjesto njega imam samo jedno zapetljano i začvorano klupko šarenih ništanaca. Neuroni mi bezuspješno cijelo jutro pokušavaju identificirati putanju kojom će slati svoje signale. Tu i tamo koji nabode, poput poslovične ćorave kokoši.
Popila sam tri duple kave so far (taman za jedan dobar preuranjeni infarkt), 16 čaša vode i jedan acidofil i, ako ništa drugo, koristim sve to kao izliku za stalno prešetavanje do zahoda. A onda se pogledam u ogledalo i ustanovim da mi je vrat upao unutar kragne sakoa i da izgledam nekako sva kuglasta i loptasta, baš u pravom formatu za leći u krevet. Pritom zijevam kao nilski konj i stvarno imam osjećaj da će mi se gornja vilica odšarafiti i ostaviti me tako u položaju da mi kiša napokon padne ravno u želudac. Pa da i to čudo doživim.
Što, dakle, učiniti? Leći ne mogu jer, naprosto, nemam gdje. Pod je tvrd i hladan, usprkos novom, tamnomodrom tepisonu. Stolci za posjetioce su prilično neudobni i klimatavi pa sam odustala od zamisli da ih spojim i izvalim se u neki poluležeći položaj. U ormar ne stanem, stol mi je zatrpan, a papiri i notesi stvarno nisu udobni za pod glavu (isprobano).
Teoretski bih mogla tražiti od šefa da kupimo neki kauč. Teoretski, kao recimo što bih teoretski mogla zavoljeti vađenje krvi ili izliječiti glavobolju autosugestijom.
Po drugoj teoriji, kompleks zgrada u kojem se trenutno nalazi moj ured bi mogao imao nekakvu sobu za odmor i relaksaciju, obojenu plašljivom plavom i energičnom zelenom, na svakom katu u koju bi umorni djelatnici dolazili ispružiti zgrčena tijela i protegnuti nožne prste dok im kroz slušalice u uši romoni zvuk nekog pitomog slapa, a pred očima im se lelujaju virtualne slike umirujuće razigranog krajolika. Cijelo vrijeme bi im umorni i napeti vrat nježno masirao stručni maser koji izgledom podsjeća na rasnog Šveđanina (ili Šveđanku, već prema preferencijama). Potom bismo, tako odmorni, na nogama lakim, odlepršali do svojih radnih mjesta i suočivši guz s tvrdorelanim stolcem krenuli u nove, budne i radne pobjede. S višestrukim pozitivnim učincima na radost šire društvene, lokalne i vlastite zajednice, što bi imalo dalekosežne posljedice za povećanje našeg bruto nacionalnog dohotka i smanjenje vanjskoga duga. Mda. 
A kod kuće bi me dječica dočekivala sa smiješkom, zadaće bi bile napisane, sobe pospremljene, pelene promijenjene, igračke uredno posložene u pripadajuće kutije, muž bi se caklio ispeglan i mirišljav, na štednjaku bi se pušila večera za danas i ručak za sutra, prozorska stakla bi bila čista, a košara za oprani veš prazna.
Umjesto toga… pa, potrajalo bi nabrajanje, ali za ilustraciju je dovoljno reći samo da mi je hrpa veša toliko visoka da prijeti oživjeti, pa očekujem da me kroz koji dan na spavanju zadave koje neopeglane gaće.
Iz ovakvog me snatrenja obično trzne neki zvuk koji se do mene probija brzinom karakterističnom za krepanu glistu a koji od mene zahtijeva najmanje jednu budnu sivu stanicu i barem naizgled čio glas. Uz nadljudske napore tipične za mitske junake, podižem taj iritantno zvrndajući objekt i umilnim glasićem one izmasirane i virtualnim senzacijama okrijepljene osobe iz teoretske priče br. 2 progovaram: Da, šefe, naravno, šefe, izvješće, šefe?? Već putuje! Kamo putuje?? Čime putuje?? Internetom, šefe! Valjda je došlo do zagušenja na serveru, sigurno vam je inboks pun, premašili ste kapacitet… evo, za pet minuta šaljem ponovo.
I već dok to govorim, uključujem pričuvni mozak i tipkam zadnji odlomak izvješća, klikćem po ikonicama i gumbima, sendam i forwardam.
I shvaćam da mi nema druge no ustati i krenuti u akciju. U sljedećih deset minuta vrtim se po uredu kao pomahnitala tasmanijska neman (a može li biti nepomahnitala?) i sva prašina s mojih stolova i kompa je obrisana, sa skenera sam uklonila dvije neidentificirane mrlje koje bi mogle, ali samo hipotetski, biti od sladoleda (hmm??), pobacala sam dvije, tri rukoveti papira punih bilješki i čvrčkarija, oprala šalicu od čaja, polovila sve razletjele spajalice i nagurala ih nazad u kutijicu s magnetom, zalila biljke, uglancala monitor (ti vrapca, kak mi sad slova nisu mutna), skinula naslage pudera i rumenila s telefonske slušalice, ulaštila tipke na tipkovnici, pronašla zagubljenu klamericu i… shvatila da ništa toliko ne razbuđuje kao fizički rad.
A ovo je kratak post, jel'da?
Post je objavljen 31.08.2006. u 14:42 sati.