Ponekad mislim da sam hiperaktivac. Ponekad sam siguran da sam hiperaktivac. Ali u većini slučajeva sam samo jedna obična budala.
U čemu je stvar?
E pa, krenimo redom.
Imam jednog glupog crvića u guzici, koji mi stalno govori da mogu više. I tako, zahvaljujući njemu, rijetko sam zadovoljan svojim radom a i samim sobom. Dok bi neki pohvalili moju samokritičnost, većina bi rekla da nisam siguran u sebe, nazvali bi to infantilnošću, poremećajem pažnje i proglasili me sklonim manijama.
Stalna želja za učenjem novoga ostavlja za sobom problem: nemogućnost fokusiranja na detalje.
U biti znam svašta o svemu, no ne puno o samo jednoj stvari.
Ponekad sam okružen ljudima koji su mi skoro pa smiješni: umorni su od uredskog posla, glavna preokupacija im je gledanje teveja, šetaju se samo kada idu u šoping i to maximalno 50m, na većim razdaljinama se uspušu i ostaju bez daha.
A kad im počnem pričati da sam bio na turnejama po cijeloj Europi, da sviram 10 instrumenata, da volim planinariti i voziti bicikl na malo duže relacije osjećam kao da se pravim važan.
Osjećam da misle da lažem, ili pretjerujem.
No, moju aždaju je teško nahraniti. Stalno traži nove avanture, nova znanja, nova snalaženja.
Srećom, oženio sam se sličnom osobom.
No, moje ponašanje ponekad i nju izluđuje.
Ne mogu gledati TV. To mi je tako odvratno, tako dosadno.
Greb, greb, opet je počelo grebanje u glavi.
Aždaja se budi.
Ne vjerujem u termin: Zašto bih to učio i bavio se time? To mi ne treba u životu.
Još mi se nije dogodilo da sam nešto naučio ili pročitao a da to nisam mogao nekako negdje primjeniti.
Možda je to ipak samo poremećaj (ne)pažnje.
Post je objavljen 31.08.2006. u 10:50 sati.