Tridesetog osmog prosle godine, oko deset ujutro stajao sam u kod svog GP-a sa gacama na koljenima. Doslovno.
GP: Dat cu ti broj telefona od jednog specialiste, bolje da i on pogleda. Nazovi njegovu tajnicu i zakazi pregled.
Ja: Jel ima sanse da nije rak?
GP: 50%
Izlazim iz ordinacije, ulazim u auto i biram broj... ne javlja se prava nego automatska sekretarica. Nisam ostavio poruku.
Nekoliko sati kasnije odlazim u firmu po Ljubicu.
Ona: Da li si zvao doktora?
Ja: Jesam ali se javlja voice mail, zvat cu ga sutra.
Ona: Zovi ga sad.
Opet voice mail.
Dnevna rutina je bila da nakon njene firme idemo po sina u vrtic.
Kad god sam doma, ja ga vodim u vrtic i dolazim po njega. Ujutro mi je to najtuzniji, a popodne najsretniji trenutak dana.
Zakopcao sam ga u sjedalicu i krenuli smo.
Ona: U kojoj bolnici je taj doktor?
Ja: Nuffield.
Ona: Pa to je blizu vrtica. Trebao si otici tamo, mozda im nekaj ne valja sa telefonima.
Ja: Ici cu sutra.
Ona: Bolje odi sada. Vrati se.
U glasu sam joj osjetio da nece odustati.
Na slijedecem kruznom toku sam se vratio.
Parkirao sam tocno ispred ulaza bolnice. Pa idem samo na minutu, zakazati pregled.
Tajnica je bila vrlo ljubezna i nasmijana sredvjecna tetica. Objasnio sam joj da me salje moj GP, i da sumnja na rak.
Lice joj se odmah uozbiljilo. Rekla je da malo pricekam, da ce vidjeti ako me doktor na ultrazvuku moze odmah pregledati, pa ovisno o tome sta on misli vidjeti ce koliko je stvar hitna.
Nestala je u hodnicima, ali se brzo vratila. Ultrazvuk je slobodan i primit ce me odmah.
Otisao sam do auta da kazem zeni da idem na ultrazvuk i da me jos malo priceka. Sinu je vec bilo dosta sjedenja u autu i htio je van.
Medicinska sestra je rekla da ga dovedemo unutra, a ona ce mu donijeti igracke. I tako je i bilo.
Usao sam u mracnu sobu. Poviseni krevet. Bijeli uredjaj sa monitorom. Sonda i hladni gel.
Kad sam prosli put bio u takvoj sobi, gledao sam svog sina u trbuhu svoje zene. Slusao otkucaje njegovog srca i pokusao pratiti objasnjenje doktora gdje su mu koji organi, ali bio sam opcinjen carolijom tog trenutka i nista nisam skuzio. Samo se sjecam srca i spoznaje da je ziv i da cu ga upoznati za par mjeseci.
Ovaj put osjecaj je bio jednako extreman, ali na suprotnoj strani duge.
Trazio se dokaz smrti a ne zivota.
Pokusao sam razaznati sta se dogadja na ekranu. Samo neka crna mrlja.
Ultrazvuk Doktor: Kad imate zakazano kod kirurga?
Ja: Rekla je njegova tajnica da ovisi o tome sto cete vi reci.
Ultrazvuk Doktor: Nazvat cu ga ja, sad odmah.
Ne znam sta sam tada osjecao.
Obrisao sam gel i izasao van u cekaonu. Sin se igrao, supruga strepila. Jos uvijek se nije znalo, ili baram to nitko nije izgovorio.
Malo smo jos cekali i onda se pojavila teta Tajnica koja je rekla da je kirurg u operacionoj sali i da ce me doci pogledati cim zavrsi operaciju.
Dosao je nakon nekog vremena. U gumenim cizmama i pregaci.
Usli smo u ordinaciju, pregledao me i samo kratko pitao: "Sta ste jeli danas?"
Molim. Kakvo je sad to pitanje?
"Jednu jabuku" glasio je odgovor.
"Staviti cu vas na kraj svoje operacijske liste. Morat cu vam izvaditi jedno jaje. Imate rak testisa."
Neobjasnjiv osjecaj...
"Ne brinite nije to kraj svijeta, postoji kemoterapija i izgledi su vam dobri.
Izvatio je olovku i nacrtao strelicu na preponama da oznaci koje jaje.
"Za svaki slucaj, da ne izvadimo krivo."
Mislim da sam se tada cak i nasmijao. Dobra fora.
Sto se za to vrijeme dogadjalo u glavi moje zane ne mogu ni pretpostaviti. Samo znam da je bila sabrana i jako hrabra. Bez nje neznam sta bi bilo...
Izasao sam van i rekao joj ono sto smo vjerojatno vec znali.
Odveli su nas u moju bolnicku sobu, i pripreme su pocele. Nisam ni imao vremena brinuti. Operacija tek sto nije.
Scena kao iz ER-a:
Bolnicar me vozi na pokretnom krevetu. S jedne strane kreveta supruga u narucju nosi sina, s druge strane medicinska sestra Kad pogledam na bijeli strop svjetla samo dolaze i nestaju.
Dolazimo pred dvokrilna vrata ispred operacijskog dijela. Moji dalje ne mogu samnom. Ljubimo se.
Vrata se otvaraju, krevet prolazi, i trenutak prije nego su se zatvorila cuo sam sina kako vice "Idemo tata."
Taj me glas vratio u zivot (pa moram vidjeti kako mi sin odrasta, nema predaje), sestra me primila za ruku i rekla da ce sve biti u redu, a meni su dvije suze napravile trag preko obraza. Anestezija.
Slijedeci dan vec sam sjedio doma u vrtu i upijao zrake sunca. Sedam savova na desnoj preponi. I puno misli o buducnosti.
"Ajde tata!"
Pogledam, a pokraj mene sin drzi loptu u ruci.
"Pliz!"
Nema predaje. Pucat cu lijevom.
Mama nas je gledala, poluzabrinuto, ali ipak nasmijesena.
"Ti nisi normalan..."
Svi smo uzivali.
Bio je to pocetak jednog novog zivota.
Hvala!
Post je objavljen 31.08.2006. u 01:32 sati.