Na svijetu ima svakakvih ljudi. Ima ljudi mršavih, debelih, pametnih i glupih, ružnih i lijepih, Ima dobrih ljudi i ljudi kojima upravlja zloća, ali nitko na svijetu nije rastavljao PAM brže od Milenka.
No za razliku od Milenka, PAM je bio složena sprava. Sastojao se od mnogo dijelova i svaki taj dio morao sam podrobno opisati u jednom od pisama koje sam za njega pisao Javorki...
Draga Javorka, već sam ti pisao da sam postao komandir tenka. Osim topa, tenk ima dva mitraljeza PKT i NSV. Meni je nadraži PAM (Protuavionski Mitraljez) NSV kalibra 12,7 mm. Postavljen na turelu komandira (mene!) ručno je upravljiv 360 stepeni po smeru te -5° / +75° po visini, sa daljinom ciljanja 2000 m ostvaruje realnu brzinu paljbe 680 do 800 metaka/min, a borbeni komplet čini 360 metaka. Na fotografiji možeš da vidiš mene i moj PAM. PAM ti se, Javorka, sastoji od…
TAGADAGADA-DA-DA-DA lajao je PAM bljujući svjetleće metke. Milenko ozarena lica. Milenko rastavlja i čisti PAM. Milenko za gađanje dobiva nagradno… Imam i danas te slike u glavi, pomalo nejasne i mutne kao što je bila i fotografija koju je Milenko stavio u svoje pismo Javorki – fotografija nasmijanog desetara šeretski nakošene titovke, sjedi na tureli tenka rukom naslonjen na vjerni PAM. Na prvi pogled vidjelo se da njih dvoje pripadaju nekom tajnom bratstvu, jedinstvu o kakvom je snatrio Milenko pri pomisli na Javorku, mladu udovicu koja je radila je u zadruzi, lakirala nokte u lila i upućivala mu vatrene poglede preko blagajne. I baš je nekako s njom je Milenko vidio svoju budućnost kad odsluži armiju i postane čovjek.
Postati čovjek! Armija je imala svoje metode kako da od razmaženih regruta napravi ljude. Za primjer ostalima stvarala je desetare: predane desetare, bahate desetare, desetare mangupe i desetare Slovence. Ovi potonji, pak, kao da su bili rađeni po istom kalupu. Zamišljao sam da ih poput robota štancaju u halama vlažne, mračne fabrike u kakvoj turobnoj kotlini grada kao što su Jesenice, a onda ih gotove dopremaju u armiju. No ovo nije priča o slovenskim desetarima, ovo je priča o Milenku. A njegova priča, barem što se mene tiče, počinje na satu teoretske nastave na kojem je čitao dosadna pravila službe, a ja, zavaljen u klupi pokraj pećice - pisao pjesme. Tada me je desetar Slovenac cinkao Milenku i ovaj se u čas stvorio kraj mene istrgnuvši mi pismo ispod ruke. U to doba jako se pazilo što se piše kući.
„Šta je, šta to pišeš?“
„A...“
„Nemoj da pričaš!“
„Piše pesme…“
„Pohahaha purger plačipička piše pesme!“
Neko vrijeme je čitao ih je na glas, cerekao se pokušavajući me ismijati pred svima, no svi smo više-manje bili gradska djeca. Septembarska klasa. Najpametnija.
„Lepo pišeš…“, priznao mi je uvečer Milenko i u skrovitosti oficirske kancelarije izložio svoje iskrene namjere prema Javorci. I dogovorili smo se; pisat ću za njega pisma, da, tako smo se dogovorili, pisma Javorki u zamjenu za sitne beneficije oko izlaska u grad, slaganja kreveta. I sve je tada postalo idealno. Hrana je bila obilna, a krevet mek. Sasvim ugodna lakoća vojničkog življenja. Cifra je lagano padala, ispunio sam pola gušterovog repa na džombometru.*
A onda su jednog dana u prekomandu stigli vozači, s njima i vijest da se Javorka udala za momka iz susjednog sela. Milenko otišao u grad, propio se i napravio lom u kavani. Pred jutro ga je dovela vojna policija. Nikad neću zaboraviti onaj tamni, prigušenih sjaj koji plamtio u njegovim očima. Kada je izašao iz pritvora, pišali smo krv na poligonu i u voznom parku oko tenkova. Kako je vrijeme odmicalo, počeli baviti mišlju da nekako sjebemo Milenka i skinemo ga s vrata. No bilo je nešto epsko u Milenku, kao da živio pouke svojih narodnih guslarskih pjevača: prkosi inovjercu, đe god možeš, prevari ga i zavaraj ka znaš, ali pazi da to ne pređe određenu mjeru. Bio je zaista nepodošljiv, težak, zajeban, podao i razoran no opet besprijekoran u vojničkoj predanosti. I nikako mu nismo mogli stati na kraj, da prostite, jebao nas je u zdrav mozak.
I zaista ne znam kako se to desilo, neki događaji odviju se neočekivano samo padnu pred vas, otkotrljaju se, razviju pred vašim nogama kao rola wc papira i otkriju svu dimenziju svoje dalekosežnosti makar u prvi mah ne obraćamo na to pažnju, vježbali smo jednog poslijepodneva na tenkovskom simulatoru, a Milenko nas je, po običaju, podbadao i vrijeđao.
„Kurca vi znate, seronje gradske nesposobne… a svi, kao, imate neke škole, fakultete.“,
„Ajd' da ja tebe, kad sve znaš, nešto pitam“, upitao ga je Alija prtljajući po prekidačima svjetala tenka. Alija, Alija… lukavi kurvin sin premazan svim mastima bosanske mahale.
„Ajd pitaj…“
„Kuda ide svjetlo iz žarulje kad se ugasi?“,
Milenko je na trenutak zastao, razmišljao, kolutao očima kao da se sudario sa golemim, nevidljivim zidom, zijevao je u pokušaju da dođe do zraka i artikulira odgovor, a onda je samo izjurio iz objekta. Brzo se po bataljonu razglasilo kako je Alija sjebao Milenka. Palili smo i gasili svjetla kad bi se Milenko približavao bataljonu, a Milenko je ludio. Kad bi zaspali, dežurni su ga viđali kako stoji nasred hodnika i pali svjetlo - prvo na jednoj strani, zatim se udaljuje na drugi kraj, pa ga gasi… i tako u nedogled, sve do jutra. Ubrzo je izgubio samopouzdanje, povukao se u sebe, počeo je buncati u snu, a kažu i to da su pronašli njegov krevet mokar. Upišan. Postao je sprdnjom oficira, zvali su ga Mile Žarulja. Polako je kopnio naočigled svih, rasparao se poput starog, pohabanog vojničkog šinjela.
Za razliku od ostalih oficira, zastavnik Đuro bio nam je svima otac, majka, drug i starešina. Jedne večeri, dok je bio dežuran, Milenko je plaho pokucao na vrata njegove kancelarije. Neko vrijeme šutke su pili i gledali pred sebe. Na kazetofonu je svirao Oliver. Onda je Milenko smogao hrabrosti i upitao:
„Zastavniče, kuda ide svetlo iz žarulje kad se ona zagasi.?“
Zastavnik je nepomično sjedio u polumračnoj sobi osvijetljenoj tek blijedom mliječi ulične lampe. Povlačio je duge pucketave dimove, lice mu je plamtjelo u žaru cigarete, zatim se nakašljao se, spustio noge sa stola, naglo ustao i otišao do malenog frižidera i otvorio ga. Sobom se razlilo mekano, žućkasto svjetlo.
„Evo kuda ide svjetlo iz žarulje kad se ugasi. U frižider.“
Te večeri Milenko je došao k sebi. Uskoro je ozdravio, povratio samopouzdanje i opet nam svima jebao mater. Onda smo postali stara vojska, zakuhalo je, počeo je rat. Milenko se aktivirao u vojsci i dobio čin. Tamo dolje kod Vukovara, pričaju mi, u transmisiju Milenkovog tenka zveknula je zolja. Milenko je otvorio kupolu i dohvatio PAM da zaštiti posadu pri izvlačenju. Pričaju mi da se PAM - zaglavio.
I to je bilo zadnje što sam čuo o Milenku. Svih ovih godina nije mi bio ni nakraj pameti. Sve do neki dan... Prelazio sam slovensku granicu na malom zabačenom prijelazu. Pogranični policajac naslonio se na krov mog automobila, uzeo pasoš i dugo me mjerkao. Bio mi je poznat odnekud. Ispod kape, virila je njegova oštra plava kosa, rumeni obrazi. Sasvim nalik onom Slovencu desetaru iz našeg OKB-a. Meni su svi Slovenci u uniformi isti.
„Kuda idete?“, upitao je.
Zaista, kuda idem?
Što ono kažu zenovci, kamo ide plamen svijeće kada se ugasi… kamo ide?
Čini mi se, da ću i ja uskoro tamo.
Post je objavljen 30.08.2006. u 18:23 sati.