..:Tulum:..
Došao je i taj žarko očekivani dan. Noć Vještica. Dana i ostale cure došle su u dvoranu 15 minuta prije početka, pa su malo pomogle oko hrane i pića. Dana nije izgovorila niti riječ. Jennie je to primjetila. Prišla joj je dok je sipala čips u plastičnu zdjelu.
-Dana? Što je bilo?-upita ju nježno. Dana ju pogleda. Oči su joj bile crvene i natečene od plakanja.
-Izgubila sam Matta. -kaže i zagrli ju. -Izgubila zauvijek! Znala sam! Kakva sam ja koza! Mogla sam mu reći da mi se sviđa ali ne...Šmrc...
-Kako misliš izgubila?-Jennie nije shvačala.
-Ima novu curu, onu Lizzy Douglas.
-Misliš Djedovu drugu pomoćnicu? Pa, morate razgovarati. Reci mu kako se osjećaš.
-Pa da razorim vezu? Nema šanse!
-Moraš popričati s njim, to je jedini način.-dok su razgovarale, vrijeme je brzo prošlo i tulum je započeo. Glazba je treštala iz dva velika zvučnika i učenici su počeli stizati. Svi su se zabavljali, plesali, pričali, neki mazili... Dana nije vidjela Matta pa je odlučila zabaviti se. Vrijeme je prolazilo...bilo je 23:30...bližilo se veliko finale. Maleni vatromet. Dana je ugledala Matta i pohitala prema njemu. Sputavala ju je njezina duga, crna haljina u kojoj se osjećala poput vile.
-Matt!-uzvikne ona i uhvati ga za rame. -Čekaj!-on se okrene i razočara kada vidi nju.
-Oh, to si samo ti.-kaže on.
-Da, samo ja. Moramo razgovarati.
-Sorry, ali nemam vremena. Idi porazgovarati sa svojim dečkom.-rekao je i naglo se okrenuo. Dani ništa nije bilo jasno. Porazgovarati? Dečko? Oh ne, vidio me sa Peterom. , sjetila se Dana. Odjednom ju je netko okrenuo. Bio je to Peter. Naglo ju je poljubio, što je Danu razbijesnilo. Opalila ga je šakom u lice. Osjećala je bol, ali to ju nije toliko boljelo koliko slomljeno srce. -Glupane! Ti nikada nećeš naučiti! Gubi se da te ne bi dokrajčila!!-bjesno je urlikala. Srećom ju nitko nije čuo. Kada se malo smirila, uočila je kako svi izlaze iz dvorane kako bi promotrili vatromet. Pridružila se masi i izašla.
..:Albert Einstein, mjesec dana kasnije:..
Prošlo je mjesec dana otkad su Dana i Matt zadnji put razgovarali. Svi su to primječivali, ali nitko se nije usudio ništa govoriti. Brzo je došao prosinac i pripreme za predstavu bile su još intenzivnije.
-Djedice, govori glasnije! Pomoćnico jedan, nemoj stojati kao daska, opusti se!-strogo je naređivala voditeljica. Dana se nikako nije mogla oputiti ispred svih tih ljudi, ali ni pored Matta.
-Djedice, djedice, što si donio malenoj dječici?-Dana je izgovarala svoj tekst.
-Ne znam, Pomoćnice, pogledaj u vreću.-Dana odskakuće do vreće, kako joj je bilo naređeno.
-Može li to malo brže Pomoćnice?-Matt izgovori tekst koji nije bio napisan. Voditeljica ga nije čula jer je bila zauzeta popravljajući kostime sobova, koje su učenici nekako poderali.
-Pa Djedice, kada ti se tako žuri, možeš si sam izvaditi darove.-Dana uzme vreću i baci ju Mattu u krilu.
-Pomoćnice, smanjit ću ti plaću.
-Hah, kao da je to moguće.
-Aha, sada se i bahatimo, ha? Pa gledaj mlada damo...-Matt ustane sa stolice i podigne glas.
-Što da gledam? Kako se žvališ sa novom curom?-Dana poviče. U učionici zavlada tišina. Dana se zacrveni.-Moram ići.-tiho prozbori, zgrabi svoj ruksak i odjuri van. Kako sam glupa, kako sam glupa, kako sam glupa... , cijelo vrijeme je ponavljala.
Post je objavljen 30.08.2006. u 17:42 sati.