"Haško tužiteljstvo zatražilo doživotni zatvor za Krajišnika
Haško tužiteljstvo zatražilo je u završnim riječima kaznu doživotnog zatvora za bivšeg predsjednika Skupštine bosanskih Srba Momčila Krajišnika, optuženog za genocid i ratne zločine u BiH 90-ih, javile su u srijedu agencije.
"Svaka tačka optužnice pojedinačno, ukoliko je sud potvrdi, zaslužuje najvišu moguću kaznu", rekao je tužitelj Alan Tieger. Po njemu, težina zločina i pomanjkanje olakotnih okolnosti znače da bi Krajišnika trebalo osuditi na kaznu doživotnog zatvora, prenijela je Hina. Haški tužitelji u završnim su ga riječima opisali kao člana najužeg kruga vodstva bosanskih Srba, koje je osmislilo kampanju progona i ubijanja muslimanskog i hrvatskog stanovništva u BiH radi stvaranja etnički čiste srpske države na teritoriju BiH.
Suđenje Krajišniku započelo je u februaru 2004. godine.
FENA 30/08/2006"
E sada, bez imalo želje da zalazim u opravdanost zahtjeva ili ne, vjerujem da je tužilaštvo do sada sa svoje strane dokazalo dovoljno, ali ono što me je u momentu streslo je veličina kazne. Ok, ne veličina kazne. Nego kazna koja je zatražena – DOŽIVOTNA! Ne 30, ne 40 , ne 50 godina… DOŽIVOTNA! Na jednu stranu pravda, na drugu stranu nečija nedjela ali…. Doživotna? Ima li mjesta igdje humanosti? Makar se ona manifestovala prividnom humanošću. Uvijek iznova mi počne odzvanjati ta riječ kadgod je čujem u ovom kontekstu. Doživotna! To nije kazna, to je životna presuda. Jer, čak i kad imas 60 godina i dobijes kaznu od 45 godina ti možeš da se nadaš, utopijski ali je ljudski da se nadaš. Ali doživotna? To je oduzimanje onog posljednjeg – nade u nečije pokajanje. Čak možda i kod onog najgoreg zločinca. Jer, čemu kajanje ako nećeš imati priliku da to dokažeš? Puno mi se misli vrti glavom, pokušavam da poredam „prioritete“ u kaznama, da shvatim za šta sam više – kaznu od 50 godina ili doživotnu? Ili je možda u tim situacijama najhumanija smrtna? Ali onda se javlja toliko drugih pitanja, pitanja religije i prirode. Puh, a gdje je religija i prirodnost kada se zatvori neko na toliko godina, kada se isključi svaki smisao postojanja nekoga, kada porodica i društvo nema apsolutno ništa od njega, jedino patnju? Stvara li društvo samim tim dodatnu generaciju isfrustriranih ljudi, ljudi koji su očajni na sistem jer imaju nekoga ko postoji dovoljno toliko da ne mogu nastaviti dalje, a opet kao i da ne postoji? Komplikovano….. dugogodišnja… ili doživotna… ili smrtna kazna…
Update nakon par komentara:
tema mog razmišljanja nije gore imenovani stanovnik Den Haaga, vijest sa njegovog suđenja je samo bila pokretač za pisanje. Jednostavno me ponukalo da napišem post o tematici odnosa "višegodišnja kazna - doživotna robija - smrtna?". Hvala ljudi :)
Post je objavljen 30.08.2006. u 16:56 sati.