Do nedavno mi se sve činilo tako savršeno. Kao da je cijeli svemir usklađen samnom. Do sad kao da sam znala koji je smisao mog postojanja, kao da sam znala što od života želim i živjela ga punim plućima. Sad shvaćam da je sve to bila iluzija. Stajala sam kraj prozora promatrajući promet dolje na ulici. Prozori su uvijek bili moja omiljena mjesta, otvori prema stvarnosti, prema svijetu, ali ipak pred njim, pred svijetom, bila sam zaštićena tom krhkom plohom stakla, zastorom i samim svojim očima. Sad shvaćam, moja najveća mana-bijeg od stvarnosti. Ili bar odbijanje sudjelovanja u njoj.
Sad se više nisam mogla zavaravati. Postala sam jedan od glavnih aktera ovog morbidnog kazališnog komada zvanog život.
Od kad sam odlučila ostat u Pž, svi moji snovi, ideje, planovi polako su gubili svoj smisao i nestajali kao rosa pred suncem i sad imam osjećaj da stojim u praznoj prostoriji, toliko nalik na stvarnost i čekam nekoga ili nešto da je ispuni nekim smislom (možda nekoga poput Gorana ili ipak ne.....)
Post je objavljen 30.08.2006. u 10:36 sati.