Ovaj vikend išli smo po najmanje djetešce koje se odmaralo u Selcu sa bakom i djedom.
U subotu smo se iskupali i posunčali, a u nedjelju posle ručka krenuli natrag u Zagreb budući je vrijeme bilo fuj.
Nismo se još domogli niti autoputa kad odjedanput nekaj luđački pišti u autu i na komandnoj tabli blinka „STOP“. Taman smo prošli Hreljin. Oni koji poznaju tu cestu znaju da gotovo da i nema mjesta gdje bi se moglo stati. No, kao naručeno, iza zavoja na kojem nam se to dogodilo nailazimo na nekakvo ugibalište koje je jedva bilo dovoljno za naš auto. Moja jača polovica izlazi van i gleda pod haubu. Očitavam stravu u njegovim očima. Dolazi do mene i nježno mi saopćava da nam je scurela sva voda i da je auto zakuhal....Sranje! Kaj sad? On zove buraza u Zagreb da krene po nas, a ja stojim vani i blejim u motor automobila ko da ću ga snagom volje uspjeti pokrenuti (plavuša)...No, ponekad se i blejanje isplati. Spazim HAK-ov kamion kako nam dolazi u susret. Počinjem sumanuto mahati i naravno čovjek se zaustavlja. Uspijeva pronaći neko mjesto da ugura kamion i dolazi do nas. Prvo pitanje bilo je da li je auto službeni? Zatim nas je obradovao sa cijenom šlepanja do Zagreba koja bi otprilike iznosila 3.000,00 kn. Smračilo mi se pred očima. Odlazim u auto, tješit preplašeno djetešce koje je uznemirio piskutav zvuk alarma koji se upalio. HAK-ov čovjek tek tada uočava da imamo i djetešce u autu pa napokon pokazuje dobru volju da proba detektirati i ukloniti kvar iako je on samo vozač, a ne i mehaničar. Pita nas da li imamo kakvu flašu da nam donese vodu? Naravno da nemamo. Mi to sve bacamo...Stvar spašava djetetova kantica za pijesak koju smo sasvim slučajno stavili u auto. Čovo nam je utočil četiri pune kantice vode i rekel nam da upalimo klimu i ne gasimo ju barem do Delnica. Zgledali smo ko pingvini kad smo stali u Delnicama na benzinskoj. Tam smo se malo zgrijali i krenuli put Zagreba u koji smo stigli nakon puna 4 i pol sata vožnje. Moja jača polovica se kune da je prije dva tjedna provjeril vodu i da je bilo dovoljno...
Hm..
Nekak mu baš i ne vjerujem..
Morati ću preuzeti stvar u svoje ruke, iskoristiti sav svoj šarm i otići kod bivšeg dečka (koji je automehaničar) na jedan temeljiti servis...
Pa kud puklo da puklo....
Post je objavljen 30.08.2006. u 07:51 sati.