I sada eto, islužena stara kljusina ide u dični Rim po svoj otpust iz službe; ide po svoju nagradu koja će, najvjerojatnije, biti tapšanje po leđima i obećanja, obećanja, obećanja; mnogo retorike u luksuznom omotu. Zar nije carica Mesalina najgore gadosti i opačine caru Klaudiju prikazala kao ljudske vrline, dostojne grčkih bogova s Olimpa? Zar rimska aristokracija išta drugo radi osim što ručice namače u ružinoj vodici i masira svoje tijelo mažući ga orijentalnim melemima? Zar mlade djevojke ne oponašaju u hodu samu boginju Afroditu? Zar mladići ne stavljaju lovorov vijenac na glavu misleći da su sinovi bogova Apolona; zar ne voze svoje dvokolice objesno prevrčući robu ubogih trgovaca na tržnicama; zar se ne ističu u ratu i u trijumfu pred očima rimskog puka?
Razmišljam poput čangrizavog starca zaboravljajući da sam i sam to sve radio zbog žena, zlata i zemaljske slave. Zapravo sam u svojoj oholosti nosio luč demonu Asmodeju. Pa zašto mi se onda suprotstavio i šta će njemu moj život? Zar zato da mu vodim legije demona kao što sam vodio legiju Judejsku? Za trideset i pet godina služenja Rimu nikada nisam osjetio gorčinu poraza ni robovske lance na svojim rukama. O, Fortuno, boginjo moja, nemoj me sada sažvakati i pljunuti kao nepotrebnog! Sjeti se prošlih dana kada smo u trijumfu koračali jedno uz drugo!
Post je objavljen 29.08.2006. u 23:16 sati.