Marketing
SKOPJE
Paradise city za duše poput Tuathe! Zbog različitog mentaliteta mnogi ljudi bi se radije vratili u okrilje poznatih njima utvrđenih društvenih normi. Ja ne bih, ne zato što ih razumijem, naprotiv. Sve moje znanje o društvenom ponašanju tamo definitivno pada u vodu. I onda shvatih. Ljudi se tamo jednostavno ponašaju kao ljudi, realiziraju sebe baš takve kakvi jesu. Naša mladež dopušta sebi da si izopači istinsko ja, truje se svojom voljom. Ukrcasmo se na vlak u kojem nije bilo mjesta. Ah, bar smo bili tik do čene, tješili smo se. Ubrzo smo pali pod utjecaj željezničke mafije i kupili kupe od kondora kad je to ponudio. Pa moRali smo krmiti! Isfrustrirani vožnjom 5km/h kroz južnu Srbiju, nakon ''samo'' 20h vožnje stigosmo! Jupi! Odmah u park, razumije se. Preplavila me bujica života, toliko ljudi, toliko smijeha…Konačno sam vidjela Bokal, upoznala njenog brata Nikolu iliti Popea, pa Gugi, jako simpatičnu djevojku. Druge sam upoznala kasnije: Macka- vragolastog punkera, Gorana- pizza majstora, Petra- Willinog kolegu, Vladu- otkačenog i dragog momka, itd. Willa je krenula u lov na jelene sa svojom Žiži (fotićem) parkom i sablažnjavala blicom ljude. Baška pred crkva- Kao i svakog dana nakon temeljitog pretresa Tinexa, jer Pope mora provjeriti svaku cijenu i onda s Willom 100 god. dogovarati šta kupiti za piće, krenusmo u park. Odjednom mi je kupovina postala draga. Kasnije u parku su ostali samo najveći cugeri od društva tj. Willa, Pope i ja. Nabavili su votke, đin i neki odvratni zeleni sok i išli smo se zajebavat i slikat na tobogan. Žiži je samostalno slikala naša glupiranja dok je iz Marakane treštila glazba. Slijedilo nas je malo šugavo kuče, kršteno Smiljka. U Smiljka parku(dobilo ime po kučetu) smo se bacali po travi i glumili majmune dok nije došla policija. Willu su izludili:''Zašto nemaš ličnu kartu?'' '' Jer se treba tu živjeti 8 god, da ju dobijem.'' ''Aha, a zašto ipak nemaš ličnu kartu?'' Na putu smo našli preslatko crno mače. Willa ga je prisvojila, a baka je jedino mogla reći-'' Marina, lele, lele.'' Zove se Anakin i umislio je da je konj jer stalno preskače prepreke po sobi i tako ukrug. Kasnije nam je skakao po glavi doslovno, a mene volio ugristi za nos. Slatkica! Za Popea je inače veliki grijeh da se prolije kap alkohola pa je naravno ispio onu zelenu tekućinu i na povratku kući misteriozno nestao. Bokal je pošizila i na kraju se ispostavilo da je zaspao pred crkvom i pop ga je budio. Umrli smo od smijeha. Inače, našli smo i Thora-preslatko štene, ali ga se Willa morala odreći zbog glupe susjede koja truje pse. 
Pošto smo se htjeli kulturno uzdići otišli smo na koncert zbora gdje pjeva Bokal u jednu muzej-crkvu. Baš je bilo ludo. Willa je snimala klipove i tresla se od smijeha jer su imali pjesmu gdje glume glasove prirode pa su došli do svađanja galebova i zvučali kakofonično. Stvarno smo se trudili zadržati ozbiljnost. Vodno- Hipi, Willa, Gugi, Popo, Pope i ja smo došli na slavnu ideju da ćemo se usred noći kačiti po šumi na Vodno (gora slična Sljemenu). Znoj nam se slijevao tijelom i stalno smo se popikavali po kamenjaru bez obzira na naše baterije. Na pola puta smo sjedili i ukrug pili ''Sokove ljubavi'' i smijali se tom imenu. 
Odmorište i drvene klupe su bile stvorene za glazbenu podlogu Wooden pints koja se čula iz Guginog moba. Zamislite mrkli mrak, baterije u facu, gomilu meze i vina na drvenom stolu i barbarsko deranje. Tako je, to možemo biti samo mi. Zapalili smo vatru, bilo je to jebeno. Netko iz auta je pustio neizostavni hit ''Pazi s kime spavaš''. Prati nas u stopu. A kako su se samo Willa i Gugi razbile po grabama u mraku! Ja sam kasnije nadoknadila. Bili smo ponosni na naše ratne ožiljke. Cajoši su opet došli i na naše sveopće veselje jedan je pao u grabu kolko je dug i širok, a mi ugušivali smijeh. U zoru smo se spuštali, gladni (jer smo mi vazda gladni!) i smrdljivi u grad.
Ah, svirka u parku, jedna, ali vrijedna. I dok si Hipi vinom čistila grlo, što nama nije potrebno s obzirom da je nemoguće uopće čuti naše glasove (ne bi se raspoznali ni kad bi lajali, umjesto pjevali) dok bi njen dopirao skroz do separinja! Čini se da smo se opet bacali po travi i šlatali koga smo stigli. Jedan dan sam konačno uspjela ući u Marakanu, i to besplatno smo se popeli Vlado, Pope, Grinch i ja. Bokal je vani brbljala s nekima. Plesali smo ispred pjevača, mjuza dobra, samo ja nisam prepoznala da je to pjevač Superhiksa naravno. Nikako se nemojte voziti Bokalinim rolama br.44 btw.! Ne znam kako je Willa uspjela, ali ja bih vrat slomila da me Vlado nije držao da ne padnem na dupe pred ljudima, što mi je na kraju i uspjelo. A šta tek ljudi misle kad nas vide nasred parka kako radimo piramide i vrištimo! Vreće krumpira! Kurveštije- divna žurka! Maskirali smo se u seljačke droce i paradirale po sobi. Bokal je baš došla iz Ohrida sa divnom bijelom haljinom koju je obukao Pope i umazao ružem. ''Lele, ke go ubijam!''-vikala je. Slika opisuje 1000 riječi: 
Obožavali smo po noći gledati hororce, pogotovo s gadnim malim mrtvim djevojčicama u bijelim haljinama! Brrrrrr. Bokal bi ponekad zaspala kraj Wille koja bi (ako je ne bi prepadala Anakinom pa bi ona vrištala) se bacila na nju na strašnu scenu i pokrila poplonom. Macko i ja smo bili još veće pičke. Vrištala sam i bacala se Hipi u naručje ko' u crtiću ili bi zgnječila Popea. Uvijek su morali paziti na moje reakcije. Macko, da je mogao, visio bi naopačke s lustera. Cijelo društvo je skupa išlo na čenu, razumije se. A da znate kako su se izvježbali u rađenju pizza! Da prste poližeš. Bokal i ja smo prale suđe, hm, ostali su samo jeli. Najbolja mi je Bokal. Mi dvije smo kontejneri. Jedemo sve i svašta u enormnim količinama (nije ni čudo što sam dobila par kila!). 
Osim toga, nju ne možete vidjeti bez najomiljenijih grickalica tj. smokića. Što Hipi i Grobo rade u kuhinji? Lako je, sjede ko' klade dok Willa miješa umak, a Pope valja tijesto. Vrijedi poslovica da ljubav ide kroz želudac. Dok smo gledali kako mijesi caklile su nam se oči i curile sline. ''Hm, a da mi svi živimo u poligamiji?''-uglas smo pitale. Rijetko vidiš muškog da kuha, čisti, ispunjava želje i to sve nama. Ma savršenstvo! I tako smo mi odlazili spavati oko 6,7,8 ujutro, postali smo vampiri. Bioritam mi se još uvijek nije vratio. Popo je odlazila ranije kući i imali smo ispraćaj na kolodvor, Pope joj je ispekao kolač. Najviše smo požderale naravno Bokal, Hipi i ja. Sa zebnjom sam gledala u vlak koji i mene čeka. Moj zadnji dan je bio krš i lom. Imali smo votke. Macko je cuclao svoje vino (koje mu nije dobro napravilo), mi ostalo, Vlado nam se pridružio u 4h. 
Biomi je to jako emocionalan dan, sve sam upijala oko sebe, držala dulje pogled na licima...htjela sam ukrasti dio te stvarnosti i ponjeti sa sobom. Pope se sav krvav vratio s vožnje na biciklu. Malo je pao…Ja se naravno išla frajerčiti i išla se voziti i ja u takvom stanju. Ljudi su mi se smijali. Tek kad nisam našla kočnice i tresnula kod fontane i k tome se još vratila objašnjavajući Macku da su mu nestale kočnice, skužih: ''Si ti normalna? Voziš govrnal naopačke!'' Ostali smo svi budni do podneva (više-manje). Pope je još pekao pite da jedemo.Ostali smo na stanici Bokal, Willa, Pope i ja. Vlado ne voli rastanke pa smo se pozdravili na cesti, dok mi je predavao kofer pjevajući mi ''Selmu''. Crnogorčina Hipi je rekla: ''Ne da mi se ići, ajd bok, mi se brzo vidimo.'' Sjedila sam na podu, dok su Bokal i Pope provjeravali vlakove. Zaželjela sam da ne dođe. Morala sam ući, i dok sam grlila sve, a Bokal po stoti put, najviše su me ganule njene suze. Turajući glavu kroz prozor gledala sam kako se udaljavam od njih dok su mi oni mahali, a Willa pokazvala gestom kako sam dobila svoja prva muda (ona zna o čem se radi). Nikad mi nije bilo toliko teško odlaziti. Rastulih se u vlaku. Sat rastanka nam kucnu čas, nek pjesma prati nas. Tko zna što nosi sudba sad da'l radost ili jad. Pa zbogom druže, ruku daj…. 
Vozila sam se s jednom Mariborkom, pa Poljacima, pa Španjolcima. U glavi mi je sam od sebe svirao Hammerfall danonoćno. Sve je bilo puno znakova. Slovenki je stalno tulio mob s ''Wonderfull life'' (asocijacija na kad smo tražili kafić Bravo), a na moje doviđenja, začuh – prijatno...kao posljednji trag za mene sad miljama izgubljenog grada. A vozovi idu danju, noću, kroz podlugove, kroz podlugove…
Post je objavljen 29.08.2006. u 22:09 sati.