Po prirodi sam zornjak. Vrijeme funkcioniranja mi je od 6 do nekih 11 dopodne. Ostatak dana ubijem od kave do kave. Ali ranom zorom odmah nakon što poserem kasnonoćni doručak, popijem kavu i zapalim cigaru, otvaraju mi se mnoge mogućnosti. Recimo, odjebati sve ovo i zaprašiti autostopom za Pakistan, u zemlju pustinja i tepiha. Zašto ne?
Zora je opasno područje za budale bez tehnike. Kad bih uspio izbrijati svaku ideju koja mi dođe jutrom, dohakao (bosanski: došao mi glave, hrvatski: najebao bi) bi mi srčani jučer. Postoje milijuni priča o budalama koje su imale ideju, i ostale su samo budale s idejom. Pričica za kavu. S druge strane, postoje i još neotkriveni milijuni priča o budalama koje su imale ideju, pa zapeli negdje putem prema cilju. Manjak volje, srčani udar, neodogodiva obveza, ili možda samo državna služba. Ili ljubav. Jebiga, desi se.
Nama lijenčinama za utjehu, postoji i mala skupina ljudi, koja je jednog ranog jutra (ili večeri) imala ideju, prešla gadan put znojeći se i daščući, i stigla na cilj, i sad se valjaju u blatu, pale svaku cigaretu pola minute usporenim kretnjama, pričaju dubokim tonom mudrog dide i svaka rečenica im završava točkom. A jedino što meni preostaje je da se ko crnjo iz geta udarim po prsima i kažem: Ri-spekt! Dotle uvijek ostaju ove moje sive stranice. Međutim, ideje ne dođu često same od sebe, nego se čak i daju. Moguće je. Moj prijatelj Nino (ali nije Banana) recimo.U naletu inspiracije nekoliko dana nakon što je po ko zna koji put krenuo čitati „Knjigu o Hiramu“ (za znatiželjnike: Christopher Knight & Robert Lomas: The Book of Hiram, izdanje knjižare Algoritam) onako bezveze veli: „A da mi odemo vidjeti taj Rosslyn?“. Šok!Nevjerica!Pakao! Daleko je ta Škotska, ali još uvijek je u Hevropi. Šta je Rosslyn, šta je knjiga o Hiramu? O tome u drugom postu....
Post je objavljen 29.08.2006. u 17:25 sati.