Marketing
SYSTEM OF A DOWN - HYPNOTIZE
Moje glavno pitanje oko System Of A Down ove godine je koji je to žanr i, ako je metal, kakav je to metal. Iako definitivno podržavam korištenje etno elemenata u modernoj glazbi, na 'Mezmerize' je to bilo krivo podijeljeno. Neke od pjesama su više bile etno stvari s metal elementima nego išta drugo. Suviše ska elemenata činile su đumbus na trenutke bizarno smiješnim. Ispao je to jedan kaotičan album s krivim odnosom snaga i nekim sramotnih dijelovima, mada slušljiv.
Pola godine kasnije imamo 'Hypnotize' na kojem su odnosi opet promijenjeni. Etno elemenata i dalje ima, ali (opet) nisu u prvom planu nego igraju sporednu ulogu ukrašavanja pjesama, a ska se više ne osjeti. Ali i metal je doživio potiskivanje. Ako ćemo rangirati glazbu po žestini i rifovima onda je 'Hypnotize' dom hard-rock rifovima i tome prikladno manje moćnoj produkciji. S tekstovima i konstrukcijama pjesama više punk prirode, s 'Hypnotize' se SOAD pomalo miču s metal terena prema bendovima poput Exploited ili čak Ramones. Još ne postoji žanr koji se zove punk hard-rock, ali ovako od oka djeluje kao nešto što bi moralo uspjeti. Velike turneje u velikim prostorima, velika prodaja albuma i popularnost kod najrazličitijih ljudi dokazuju da su SOAD s tim komercijalno apsolutno u pravu.
Drugo pitanje je da li je bilo potrebno objavljivati dupli album. Da je 'Mezmerize' skraćen samo za posve glupu 'Cigaro' (a čak ne i za one koje bih ja odbacio zbog nemetalnosti), a 'Hypnotize' za potpuno besmislenu 'Kill Rock & Roll' i glupu 'Vicinity Of Obscenity' i da su spojeni u jedno dobili bi album od 20 pjesama i malo više od sat vremena. U rap svijetu to bi bio jedan običan album, no na jednom CD-u s postojećim poretkom pjesama dobili bi jedan zvukom neujednačen rad. Kompromisno rješenje bi bilo objaviti ovo kao dvostruki album na 2 CD-a kojim bi se naglasila različitost oba, a dobila bolja ponuda. Jer oba su albuma (pogotovo uz one tri izbačene, ali i ovako) kratka i s malo pjesama i negdje su između onih kategorija EP-ja i LP-ja. Niti su posve kratki, a nisu bogme ni dugosvirajući s tom minutažom od jedva iznad pola sata. Spojeni u jedno dobivamo jedno veliko izdanje kod kojeg imaš što slušati jer bi takav imao bolju ponudu različitih vrsta pjesama.
'Hypnotize' je svakako jedna nova faza benda. Tekstualno su još uvijek gdje su bili na početku. Izbjegavanje ljubavnih tema, puno politike, anti-ratnih ideja, tekstovi o propagandi i tek nešto malo Armenije (ali vrlo izravno i patriotski u 'Holy Mountains') i dalju su konstanta. Vidno je međutim da bend pomalo izbjegava metal. Produkcija je mekša, radiofoničnija, manje oštra. I pjesme su konstruirane s manje "dž-dž" dijelova, rifovi su blaži i rokerskiji, a generalno nema puno brzih dijelova. Tu je varljiva otvarajuća stvar 'Attack' jer napada ultra-brzim početkom, ali ubrzo uspori i takav album ostaje većim svojim dijelom. Ono što ostaje su tipične SOAD melodije - velike, hrabre i ponosne i dalje s dodatkom istočnjačkog prizvuka, ali bez narodnjačkih dijelova. Promijenilo se i to da su SOAD najjači na baladama. To su najavili s 'Lost In Hollywood', a ovdje potvrđuju dvama najboljim pjesmama s albuma, 'Lonely Day' i odličnom 'Soldier Side', drugim dijelom intra u 'Mezmerize'. Uz naslovnu pjesmu, također prilično baladastu, zaključak je da SOAD ove godine žele da uz njih ne mašete glavom, ne razbijate, nego pjevate.
Kad se zbroji, 'Hypnotize' je kao kraći 'Toxicity' sa nešto slabijim i lakšim pjesmama. Slabijim u smislu da im fali ona moćna grandioznost melodija i sugestivnih konstrukcija, a lakšim u smislu da su često s više laganih, rokerskih dijelova, a s manje metal rifoznosti i minuta za provjetravanje kose. Album najviše smisla ipak ima uz dodatak 'Mezmerize' jer mu samom nedostaje koja jača pjesma i raznolikosti, čega zbrojeni imaju imaju dovoljno. Dva okej albuma, jedan dvostruki zabavan i energičan.
Post je objavljen 29.08.2006. u 12:16 sati.