Marketing
Putovanje na mjesto nesreće (1971.)
drama, 1971., boja
redatelj: Zvonimir Berković
glavne uloge: Ana Karić, Rade Šerbedžija, Emil Kutijaro
epizodne uloge: Stevo Žigon, Nataša Maričić, Zvonimir Rogoz, Vera Orlović, Zdenka Heršak, Inge Appelt
scenarij: Zvonimir Berković
kamera: Aleksandar Petković
montaža: Katja Majer
glazba: Alfi Kabiljo
scenografija: Željko Senečić, Tanja Frankol
kostimografija: Maja Galasso
Zvonimir Berković po mnogočemu se razlikuje od svojih filmskih kolega, a ponajviše po svima dobro poznatoj činjenici da ne voli svoj drugi igrani film Putovanje na mjesto nesreće i da bi bio najsretniji da ga nikada nije snimio; umjesto radosne vijesti da mu je film restauracijski sačuvan od propadanja, više bi se veselio obavijesti da se uratku nepovratno zametnuo trag ili da se pretvorio u prah. U uvjerenju ga nisu pokolebala dvojica kritičara koji su, zadovoljni svojim nalazima, autoru poručili da je na njima, kritičarima, da procjenjuju vrijedi li film ili ne; odgovorio im je svojedobnom «zabranom» prikazivanja filma na I. programu Hrvatske televizije u elitnom terminu. A nekom je drugom zgodom u svojoj redovitoj kolumni obznanio da je povijesno burna 1971. «kriva» što je film ispao takav; ustvrdio je da se - nakon što ga je zgromila spoznaja da se sprema raditi suptilan intimistički film o bračnim petljavinama jedne žene dok njegov prijatelj i kolega iz «Hrvatskog tjednika», Vlado Gotovac, mučenički prkosi naopaku vremenu - hitro prihvatio svog odlično strukturirana scenarističkog predloška i temeljito ga uneredio. Nije pristao nazočiti projekciji restaurirane kopije svoga filma u Puli.
Kritičari imaju riječ!
Negativ: gubitak boje, mehanička oštećenja (posebno perforacija), utisnute nečistoće, tragovi plijesni i zupčanika kopirke.
Ton negativa: različita oštećenja, tragovi plijesni po rubovima vrpce.
Izrađene: nulta, korekciona, interpozitiv
ZVONIMIR BERKOVIĆ, filmski redatelj i scenarist
Rodio se u Beogradu 1928. Učio u Zagrebu violinu kod S. Šuleka; diplomirao kazališnu režiju. Objavljivao glazbene i kazališne kritike. Od 1954-1956. dramaturg «Jadran filma». Profesor dramaturgije i scenarija na Akademiji dramske umjetnosti (1974-1997.). Kao scenarist surađivao na desetak projekata (Opsada B. Marjanović, Mala kronika V. Mimica, H–8... N. Tanhofer, Karolina Riječka V. Pogačić). Kratki satirički film Moj stan (1962) nagrađen u Cannesu. Realizacijom dugometražnog crno-bijelog igranog filma Rondo (1966) bitno utječe na modernistička stremljenja hrvatskog filma; priča o bračnom paru i osamljenu prijatelju koji redovito dolazi šahirati, svoju repetitivnost nalik glazbenoj formi ronda temelji na fino modeliranim psihološkim pomacima (koji će kulminirati ženinom nevjerom), ali koji neće poremetiti zakonomjernost ritualnog. Film je nagrađen s pregršt arena u Puli i nagradom za scenarij u Atlanti. Stalan motiv svojih filmova – žena i muškarci, Berković varira od filma do filma: u Putovanju na mjesto nesreće (1971) junakinja ne uspijeva definirati svoj odnos s ocem, gubi supruga, izigra je mladi ljubavnik; u strukturalno zanimljivo i rafinirano organiziranim Ljubavnim pismima s predumišljajem (1985) prelijepa junakinja Melita, sluđena ljubavnim pismima neznanca, naposljetku odlazi s onim iz «drugog plana»; napokon, i znamenita hrvatska skladateljica Dora Pejačević, u ambiciozno zamišljenom biografskom filmu Kontesa Dora (1993), iznenađuje bizarnom hirovitošću svog izbora muškarca.
Berković je realizirao i određen broj zanimljivih kratkih filmova: duhoviti namjenski Balada o pijetlu (1964), dokumentarni o slikaru Ivi Vojvodiću More, grebeni, pisma (1987).
Posljednjih desetak godina objavljuje zapažene komentare zbivanja s minule ali i aktualne političke scene u Hrvatskoj.
Post je objavljen 04.09.2006. u 00:00 sati.