Psihološka pomoć pri mršavljenju - nastavak
PSIHOLOŠKE VJEŽBE - 2
4. NABROJITE SVE ŠTO MOŽETE UČINITI S KEKSOM ILI KOLAČIĆEM
Opći oprincip koji stoji iza svih ovih psiholoških vježbi za eliminiranje loših navika jedenja je pojačavanje opće svijesti o vlastitom ponašanju i odnosu prema hrani. Prema tom principu mogli bismo reći da osoba s poblemom težine ima samo jedan jednostavan odnos prema hrani – ona je pojede. Svrha ove slijedeće vježbe je pokušati na hranu gledati na različit način kako bi razvili perspektivu i fleksibilnost prema hrani – nešto što prosječna osoba koja previše jede obično ne posjeduje. Svjesno pokušati doživjeti hranu kao nešto drugo, a ne objekt jedenja mže se pokazati kao dargocjeno iskustvo.
Zamislite to kao vježbu kreativnosti. Stavite keks ili kolačić (ili neko drugo vama poželjno jelo) ispred vas na stol. Gledajte ga, razmišljajte o njemu, ali ga nemojte jesti. Pokušajte smisliti što bi sve mogli napraviti s njime osim onog očiglednog zbog čega je napravljen – pojesti ga. Nastojte biti maštoviti, prepustite se slikama koje vam spontano nadolaze. Napravite popis svih stvari koje su vam pale na pamet. Hoćete li pojesti kolačić na kraju vježbe? To ovisi o vama. Ne iskušavajte svoju snagu volje da se tome oduprijete – ali pokušajte uočiti je li se vaša prvotna želja za tim keksom ipak na neki način promijenila.
Evo nekih reakcija na ovu vježbu:
«Keks se može upotrijebiti za: a) dekoraciju kao Božićni ukras za jelku; b) oblikovati ga kao figuru i staviti u centralni aranžman na svečanom stolu; c) upotrijebiti jedan kao medaljon oko vrata; d) ispisati imena na čokoladnoj glazuri keksa i to upotrijebiti za označavanje mjesta za stolom; e) napraviti kekse u obliku srca kao poklon za Valentinovo. Na kraju sam otkinula komadić keksa i iznenađeno ga odložila. Nisam bila gladna.»
«Što učiniti s nepojedenim domaćim keksima: a) upotrijebiri ih kao gumbe na odjeći; b) napraviti naušnice od njih; c) napraviti od njih viseći paravan, a kekse staviti na užad umjesto kuglica; d) upotrebljavati ih kao novac, npr. u telefonskoj kabini umjeto kovanice; e) napraviti označivač za čitanje knjiga s keksima na krajevima; f) staviti jedan preko lijevog ka i glumiti bivšeg izraelskog premijera; g) začepiti rupu u cipelama s keksom; i) obojati simbol mira na keksu i nositi ga oko vrata; j) upotrijebiti ih kao ručice na ladicama; k) narisati brojeve u krug i koristiti kao sat; l) napraviti kuću za lutke od keksa; m) napraviti umjetničko dijelo od keksa i uramiti ga; n) na mapi označiti s keksima sve gradove koje sam posjetila. U smišljanje ove liste uložila sam toliko svojeg libida da sam izgubila svu želju za keksima. Tko želi pojesti keks kada ima toliko mnogo kreativnih stvari koje se mogu raditi s njima? Samo nemaštoviti dosadnjakovići jedu kekse.»
«Što učiniti s keksom osim pojesti ga: a) smrviti ga i dati pticama; b) dekorirati i objesiti na božićnu jelku; c) dekorirati i staviti na stol za označavanje mjesta za sjedenje; d) natopiti s mlijekom i dati bebi; e) upotrijebiti kao mamac u mišolovci; f) dati djeci za fašnik; g) ostaviti na polici za mrave; h) objesiti ih na uže i napraviti mobilni aranžman; i) napraviti od njih kolaž. Nakon što sam završila vježbu uzela sam keks s tanjura (stavila sam ga na tanjur prije početka vježbe i cijelo vrijeme vježbe bio je ispred mene na stolu) i odnijela ga natrag u kutiju za kekse. Nakon toga puna dva tjedna nisam imala želju jesti kekse.»
Slijedeća reakcija je izazvana drugom vrstom hrane, ne keksom:
«Što se može učiniti sa sladoledom? Pustiti ga da se zagrije i otopi i onda ga pojesti. Ne, bljak, to ne mogu. Ne mogu jesti toplu smjesu. Zamišljam da crtam prstima sa sladoledom. Samo šaram po papiru, po stolu i svugdje. Bljak, ponovo. Ne bih mogao jesti boju za prste. Razmazati ga po licu. To mrzim. Pustiti da se osuši na mojim rukama? Ne! Gade mi se te stvari. Ljepljiva masa. Fantaziram o tome kako cijeli dan jedem sladoled i ništa drugo, sve dok mi ne postaje fizički loše. Vrući je dan i nesnosno mi je. Umjesto da odem na plivanje na bazen ja uranjam u sve moje (prethodno) omiljene vrste SLADOLEDA. Ovo postaje noćna mora. Ne godi mi hladnoća, guši me slatka mekoća sladoledne mase. Postajem bolestan od same pomisli na sladoled.»
Možda vam se ove reakcije čine pretjeranim, pa ipak, napisati na papir što sve možete učiniti s hranom osim da je pojedete može proizvesti takve efekte. Najbolje da sami pokušate, ali s nekom drugom vrstom hrane, ne keksima i ne sladoledom. Vježba će vam dati najbolje rezultate ako ideje budu vaše. Pokušajte vježbu s onom hranom koja vam inače zadaje najviše problema: pita, torta, kruh, pomfrit, hamburger, čokolada i drugo.
5. ISPECITE I POKLONITE
Jedan je poznati psiholog (E. Guthrie) rekao da ako želite promjeniti naviku trebate uvježbati drugačiji odgovor – drugačiju reakciju na početni stimulans. U ovom slučaju stimulans je hrana. Cilj ove vježbe je isti kao i u prethodnim vježbama – postati svjestan svojih navika jedenja kako bi mogli utjecati na svoje ponašanje. Ako namjerno, svjesno uvježbamo reakciju na hranu koja je drugačija od uobičajene (pojesti) počinjete mijenjati ustaljeni uzorak ponašanja.
Evo i uputa za ovu vježbu:
Ispecite jedan od vaših omiljenih deserta koji je krcat ugljikohidratima kao na primjer torta, keksi, pita ili slično. Onda poklonite taj kolač prijatelju, rođaku, susjedu. Vrlo je važno da ga dobro pogledate, osjetite njegov miris i toplinu i doživite u svakom smislu osim da ga pojedete. Kad ga poklanjate nemojte se zanositi idejom da možete uzeti samo mali komadić – poanta je da sve poklonite. Ne smijete pojesti niti dijelić. Za one koji ne znaju peći kolače niti kuhati ideja može biti da u restoranu s gotovom hranom kupe nešto što zaista vole jesti. Neka to bude bogata hrana koju volite i koja je kuhana ili pečena, tako da možete osjetiti njezin miris. Kupljenu hranu treba donijeti prvo svojoj kući, pa je tek onda pokloniti.
A, evo i nekih opisanih reakcija na tu vježbu:
«Ispekla sam čokoladne kekse i poklonila ih svojoj baki i djedu. Osjećala sam se jako dobro pritom. Posebno što je pečenje nečega sa čokoladom koju strašno volim imalo efekat da još više poželim te kekse. Ali rekla sam sama sebi: Ne mogu smisliti čokoladu. I nisam više htjela kekse. Čokolada je zadnja stvar koja mi treba za moj ten i kožu.»
«Ispekla sam čokoladnu tortu i poklonila je mojem prvom susjedu. Bila sam jako ponosna na sebe i osjećala sm se dobro. Na tortu sam zaboravila čim sam je odnijelqa.»
«Prošlog tjedna nisam imala prilike ispeći nešto. Moj muž je radio u noćnoj smjeni, a ja sam imala ispite. No, mislim da to neće za mene biti jako teško. Mogu pripremiti nešto fino, a nagrada će mi biti zadovoljstvo onoga kome sam to poklonila»
(U ovom slučaju se možda može naslutiti otpor prema toj vježbi i izbjegavanje da se izvede kroz objašnjenja zašto je to bilo neostvarljivo. No, i takav komentar je vrijedan jer ukazuje na probleme koje osoba ima, stvari koje odbija jer se nije spremna suočiti s njima. Ppa, iako ne napravite tu vježbu razmislite zašto je bilo tako.)
«Napravila sam prekrasne kakao šnite s čokoladnom glazurom, nešto što zaista deblja. Koja snaga, koja moć volje. Nisam ni prste polizala. Narezala sam ih na kocke i stavila na tanjur. (Bili su tako sočni i visoki – čudno, nikad ne ispadnu tako dobro kad ih pečem za sebe.) Odnijela sam ih prijatelju s kojim već neko vrijeme izlazim. On je sjeo i pred menom odmah pojeo tri komada. Ali ja sam čim sam ih počela raditi bila svjesna toga da nisu za mene, i to je cijelu stvar učinilo lakšom za podnijeti.«
Evo i muških komentara u kojima su muškarci, za razliku od žena bili opširniji u opisima i objašnjenjima što su učinili s hranom.
«Volim se pomalo motati po kuhinji i odlučio sam napraviti jedan od onih instant kolača. Napravio sam ga jedne večeri i odnio drugi dan u ured i poslužio kolegama na pauzi za kavu. Cijeli kolač je planuo. Nisam okusio ni zalogaj, a neke kolegice na poslu jako je zabavilo kad sam im ispričao zašto sam to napravio. No, mislim da ta vježba nije dobra za muškarce. Teško ju je češće izvoditi, jer te svi previše zadirkuju. Ali je ova vježba bila za mene vrijedna. Nešto sam naučio. Naučio sam da mentalni sklop u mozgu ili recimo početni stav prema hrani ima veliku važnost pri odlučivanju hoćeš li ili ne nešto pojesti. Moja namjera nije bila pojesti kolač i nisam ga pojeo. Dobar osjećaj.»
«Otišao sam u market u kojem je velik izbor gotove hrane i izabrao neke stvari koje doista volim: panirane račiće, šampinjone sa žara, pomfrit, tartar umak i meksičku salatu. Spakirali su to u plastične kutije i otišao sam kući. Izvadio sam paket i pogledao sve kutijice iz kojih se iako su bile zatvorene širio privlačan mirisom.. Malo me brinulo hoće li se previše ohladiti. Imao sam veliku želju to pojesti, ali to nije bilo «za mene». Čak sam požalio što nisam kupio veću količinu. Hranu sam odnio kolegi s posla koji mi je nedavno učinio uslugu. Znao sam da ne kuha, živi sam i ne jede baš redovito. Nenajavljeno sam došao i on se jako razveselio. Kad sam to vidi bilo mi je nekako lakše, ali ovu vježbu ne smatram laganom.»
«Nemam prilike ovu vježbu napraviti kako treba, ali sam pokušao neki kompromis u tom stilu. Otišao sam u McDonalds, kupio najveći hamburger Big Mc, veliki pomfrit i voćnu pitu. Odnio sam to prijatelju s kojim sam trebao gledati nogometnu utakmicu na telki. Cijelim putem dok sam išao k njemu taj je vražji hamburger toliko mirisao i mamio me. Želim smršaviti – ponavljao sam si i užurbano hodao. Izdržao sam i odnio mu sve. Nisam mu odao svoju tajnu.»
Evo i jednog dvostrukog komentara Marte, koja je dvaput uzastopce napravila vježbu:
(Prva reakcija) «Ispekla sam rođendanski kolač za Doris. Usprkos čvrstoj odluci da ništa ne pojedem, kad je bio gotov slomila sam se i kad sam rezala kriške i slagala ga na tanjur pojela sam pola kriške. K vragu! Nemam samokontrole.»
(Druga reakcija) «Idući sam dan ispekla biskvit i napravila od njega voćni kolač, kremast i sočan, i dala ga mojoj susjedi. Moja snaga volje je bila izrazito jaka i nisam se loše osjećala. Najteže je bilo dok se biskvit pekao. Očekivanje kako će fino ispasti, miris koji je prožimao cijelu kuhinju, pogled na gotov i ukrašen kolač – sve to me je opet ponijelo i bilo najteže za izdržati. Uspjela sam!»
Kao što vidite iz prethodnih primjera nešto ispeći i dati je prilično teška vježba. No, upravo zato je i vrijedna. Problem je u uvjetovanosti određene radnje, konkretno jedenja. Kako bi tu uvjetovanost prekinuli potrebno je ostati u tim uvjetima, a ne napraviti ono što se očekuje. Martin drugi komentar u kojem govori o očekivanju nečeg finog, mirisu koji prožima kuhinju i prizoru koji pruža gotov kolač dobar su primjer kako oslabiti uvjetovanu vezu. Izložiti se uvjetima (miris, pogled) i ne jesti velik je korak k slamanju ovisnosti o hrani.
Post je objavljen 28.08.2006. u 22:35 sati.