Bilo je neobično i zanimljivo. Ispočetka u ne znam kojoj spiralnoj dugi. Opet neki strahić, valjda po navici, da li ću pohvatati sve niti. Dva sastanka jedan za drugim, ukupno tri sata. Na prvom sam izrekla tiho, čini mi se, nekoliko konstruktivnih prijedloga, ali je ispalo da su to učinili drugi, što me posebno radovalo, jer ionako imam previše posla. Na drugom predivna zabava i puno novih saznanja. Puna mala vijećnica, sjedila sam, protivno protokolu, daleko od mog šefa. Ustupila sam svoju lijevu stranu gostu. Pa mi smo dobri domaćini. Sastanak je odisao pravim majstorstvom od čega jako puno nisam razumjela, ali sam sigurno znala da su naši gosti pravi majstori svog zanata i da ih mi trebamo. A pošto kroz moje ruke prolaze odluke o istom, svakako ću se pobrinuti da svoju spoznaju ovjekovječim stilskim odlukama. Moj je šef zaspao u jednom trenu, bilo je malo svježeg zraka u prostoriji, a ja sam osjetila prirodnu potrebu da izađem, pa se on probudio. Nije skoro nitko ni primijetio, a ja sam sebi napravila pauzu.
Moj je dio priče došao na kraju, pa sam nastupila, hm možda malo preenergično, samo za nijansu višeg tona od mog sugovornika, dajući mu do znanja da svoje obveze svakako ovog puta neće moći izbjeći, ali da i znam da mu treba novac, koji ćemo zajedničkim snagama osigurati. Jer taj je projekat odvodnje otpadnih voda krucijalan za naš grad. Svojim me smiješkom upozorio da ne trebam dalje govoriti i da me razumio, pa sam zašutjela. Kad se činilo da je sve gotovo, javio se maestro sumnjivi, za koga nismo nikad točno znali čime se sve bavi, ali je to radio vrlo vješto. Pojavljivao se tamo gdje mu je trebalo, preživio sve sisteme i bio uz bok svakoj vlasti. Svi smo se nasmijali njegovom prijedlogu za otvaranje tvornice pitke vode, a ja sam mu šapnula na izlazu da svakog dana bude uporan u svojim nastojanjima, a kad zapne da ćemo malo pogurati zajedno. Pa pitka voda u našem gradu, genijalna ideja. A on će to sigurno dobro napraviti. Već je našao i investitora.
Popodne su mi, mojom greškom ugurali neki neplanirani posao, od kog sam poludila na jednu i pol sekundu, potražila pomoć, odradila, pa s mirom upozorila istu osobu, da svatko treba raditi svoj dio posla i da je to posljednji put da ja radim tuđi. Doduše jedva sam se suzdržala da se ne izvičem, ali sam uspjela i sve je prošlo u najboljem redu. Kako sam suzbila veću količinu bijesa, utvrdila da je ručak kuhan, odem prošetati našim šumama i potokom. I tek tada u svoj punoći ugledam divotu svoga kraja i ljudi. Putem sam pozdravljala susjede, poznanike, neke i nisam poznavala, šuma je mirisala, a kako sam se spuštala do vode, osjećao se svježi miris i šum prirode. Disala sam punim plućima, iskašljavala prehladu i hodala, nekad bržim, nekad sporijim tempom dok su mi ključevi zvečali u rukama po ritmu netom odslušanog mozaičnog libreta. I tako je sve klop9otalo u ritmu sklada, puževi raznoliki kasali uzbrdicom u nepravilnim razmacima. Oni boje bijele kave s natovarenim kućicama, čokoladni goli uzmicali u travi. A srela sam i onog kraljevskog crnog, malo je previše krenuo prema putu, ali sam ga ostavila, sigurno mu to tako treba. Oblaci su se udaljavali prema večeri, trava spremala na počinak, a mjesec tanko nakrivio kapu i pozdravljao me sumrakom.
Stvarno je predivan taj moj prvi dan nakon odmora, sunce, ružičasti ekran, kolači i slavlje moga prijatelja škorpiona zbog netom sklopljenog braka, kupnja na veresiju jer mi vjeruju, priče mog sina o glazbi i reinkarnaciji. Svega puno i prepuno. A uspjela sam puno puno puno puta u satu podsjetiti se na ono što najviše volim.
Post je objavljen 28.08.2006. u 20:58 sati.