Marketing
Teajerker
„ Ljudi misle da je ovo grad koji nikad ne spava. No jednom kad osjete kako hladne noći mogu biti, nauče cjeniti, pa makar i pred ranu zoru, sigurnost kreveta. Sve što sam ja imala bio je kvrgavi madrac u stanu jedva dovoljno velikom za jednog, stanu kojeg sam djelila s još dvije osobe. Ljudima koji bi svake noći pustili da im krv ravno iz srca proteče kroz prste dok sviraju svoje gitare...“
To nije moja priča i nikad neće biti. 
Svirala sam manje... Tokom praznika. Svako sam se jutro budila s pomisli da ću lako stići sve što poželim, a bila sam prelijena da krenem. 
Ne pronalazim isprike, totalno samu sebe krivim jer se nisam uspjela prilagoditi (a tko se ne prilagodi propada). U posljednje vrijeme često mislim kako bi bilo da za sebe imam svo vrijeme na svijetu. Možete mi reći da sam 
čudna, ali ako se uzmu u obriz sve druge stvari koje je znanost dosegla dosad malo je skeptićno & kratkovidno reći da nam je besmrtnost nedostižna. Moram priznati da je meni cijela ta ideja (moram reći iluzija) pomalo mrska jer sam osoba kojoj sve priče, pa tako i ova moje životna – nije bitno koliko je duga već koliko je dobra. A koliko ja samu sebe poznajem unutar 160 godina postigla bih jednako kao u 80 i onda bi me bilo sram jer bih imala osjećaj kao da sam kral zrak i ne uspjela zaslužiti svoj životni (za)uvijek. A pravo je pitanje – koliko ja sebe zapravo dobro poznajem. Još uvijek postoje stvari & osobe koje utječu na moje svjetonazore i stavovi mi se još uvijek nisu u popunosti razvili. Ponekad mi je život tako jebeno svršen 
da poželim samo stisnuti pauzu i uživati u trenutku cijelu vječnost. Ponekad poželim prešaltati u FF do trenutka u u svom životu gdje ću već biti toliko stara i senilna da neću znati za bol koju trenutno osjećam
. Sreća i tuga, iščekivanje... Sve su to dijelovi života koji poznajem kao normalnog; života koji ima rođenje i smrt kao elemente. Ono između je vrijeme koje nam je dano. Neznam zašto ljudi misle da će moći više uživati u nečemu ako znaju da to mogu ponoviti. To je skroz krivo jer kako god okrenete, niti jedna trenutak svog života ne možete zapravo ponovno proživjeti. I sve kad bi vam život bio dulji sve bi se ne kraju svodilo na podjednak broj dobrih & loših trenutaka ... Zašto onda svi žele upravo to? Malo više vremena... Ako je to sve što trebamo... Dragocjeno vrijeme! Možda je to sve što trebamo...
***
Znam da je post dugačak, ali imam svoje razloge zašto u zadnje vrijeme tako mnogo razmišljam o nekim stvarima. Sinoć sam imala čudnu viziju sebe kako plačem dok mi on govori ono što bih ja željela njemu. Samo što mu ja ne bih doslovno rekla da je, iako ga volim, sve propalo jer se on nije dovoljno trudio i nije bio tu za mene kad sam ga trebala nego samo se izvlači lažima kad njemu to paše...već bi mu ja rekla nešto (što je Kiedis napisao K. Cobainu nakon njegove smrti), nešto što bi poslužilo i ovoj mojoj smrti....pardon-svrsi:
My mouth fell open
Hoping that the truth
Would not be true
Refuse the news
I'm feeling sick now
What the fuck am I
Supposed to do
Just loose and loose
…
You never knew this
But I wanted badly for you to
Requite my love
Left on the floor
Leaving your body
When highs are the lows
And lows are the way
So hard to stay
Guess now you know
I love you so
Ne pitaj... Nije da sam 
u komi-živa sam. I ne –nisam umorna i bezvoljna
, imam ja energije. Ali jednostavno nemam nikakve odgovore...
BTW: Molim svi ustanite i dajte veliki pljesak dečkima koji sviraju(imaju probu) tu u Klubu Kulture sad, a koji će jednog dana svirat u Hyde parku / drugim mjestima pred puuno više ljudi!!! Rock on, ovo je uživancija-dečki su fakat dobri, a ja dobivam bespaltnu dozu svoje droge-ROCKA...
Post je objavljen 28.08.2006. u 19:32 sati.