Svi mi koji provodimo, suludo i uludo, vrijeme na netu, znamo za idiote. Njihova količina raste proporcionalno sa brojem novih korisnika. Kaj bi značilo da upravo plačem za onim dobrim starim vremenima sa manjom količinom ljudi online i, automatski, manje idiota. I zabavnijim idiotima :-)). Ne ću zaboraviti svoje omiljene chat-idiote, jedan je bio vrhunski. Nažalost, kratko je trajao. Po vlastitim slovima, njegovo takvo tipkanje su prouzrokovali lijekovi.
Uz dotičnog bisera, vezane su zabavne priče. Od njegovih uleta na chatu, originalnosti psovki, do, za mene (a i za neke tada prisutne) nezaboravne izjave. Došao je jednom, miran, dobar k'o bubica, tipkao je poput svakog uobičajenog normalnog chattera. Kad sam shvatila da je to on, počela sam cendrati za njegovim nenormalnim tipkanjem. Meni je to nenormalno tipkanje bilo normalno, a ovo normalno, logično, nenormalno :-)). Njegova reakcija me srušila sa stolca, izjavio je da ga ponekad brine stanje mog mozga. Daklem, svakaj sam pročitala o sebi, ali ovo je još uvijek na prvom mjestu bisernih izjava.
Fali mi :-)). Obožavam idiote koji su zabavni, kojima se možemo nasmijati, zafrkavati se na njihov račun. Benigni idioti :-)). Ako Vam idu na živce, poprilično ih se lako riješiti, nisu pretjerano uporni ni nametljivi.
Postoji druga kategorija idiota. To su teški slučajevi. Dosadni, neugodni, naporni, opterećuju sebe i druge. Za razliku od benignih idiota, nemaju nikakav smisao za humor i zafrkanciju. Očito, zbog toga i jesu takvi kakvi su. Najradije bih rekla da za njih nije net, ali za njih nije nikaj pa ni zrak :-)). Zapravo, bolje da se prazne na netu, nego offline. Tko zna, možda niti Hitler ne bi prouzročio toliko mrtvih da je tada bilo neta i da je mogao «liječiti» svoj jad i bijedu.
Tipkajući na raznim stranicama, stvorila sam poprilično «neprijatelja». Ili si samo laskam, vidite kako sam važna, ima onih koji me ne podnose. Jer i to je dio «popularnosti», zar ne :-)). Bez daljnjega, ima onih koji me ne podnose jednako kao kaj ja ne podnosim njih. Lijepo se međusobno ne podnosimo. Nikome ništa, svatko ima svoj ukus, svoje sklonosti, svoj stil. Ta nepodnošenja su manje-više damska/kavalirska. Tu i tamo kakva duhovita fora, jednom «popušim», drugi puta «spustim». Moderno viteštvo :-)).
Ali, konačno, kaj je i bilo krajnje vrijeme, nakon toliko godina tipkanja, stekoh i prave, pravcate idiote. Došla sam pod svjetla pozornice, ne mogu više sjediti u publici i grickati kokice :-)). Sad sam ja u centru pažnje, meta sam teških slučajeva, kao kaj i sami možete primjetiti čitajući komentare. Ili bolje da ih ne čitate :-)).
Ne mogu reći da sam baš uvijek mirno grickala kokice (ionako preferiram čokoladu :-)) ), obično sam bila sa strane i dijelila pametne te nepametne savjete upletenima. Niti sam uvijek bila ravnodušna, teško je ostati osjećajno nedirnut kad majci bolesnog djeteta online idiot hiperteške kategorije kaže da je rodila debila. Ne mogu zamisliti njezin užas. Kako se osjeća majka čije dijete je bolesno, s time da se radi o bolesti poput dijabetesa ili astme, kad je ta bolest upotrijebljena kao argument protiv nje, jer da ona ikaj vrijedi ne bi rodila debila. Vjerovali ili ne, takve se stvari događaju. Postoje ljudi koji znaju abecedu i usprkos tome su u stanju otipkati tako nekaj.
Kako sam došla pod reflektore? Nemam pojma, tajna je u mom osmijehu :-)). Vjerojatnije u činjenici da je to bilo za očekivati, prije ili kasnije će se neki bolesnik zalijepiti na mene. Nisam niti prva niti zadnja kojoj se to događa. Primjetila sam da su na blogovima, žene češće žrtvama takvim proljeva nego muškarci. To je još jedna zanimljivost Bloga :-)). Jedino kaj mi pada na pamet jest da se takvi boje šake u glavu pa radije komentiraju fizički slabiji spol. Moj komentar je tu suvišan.
Nažalost, ono kaj takvi ne mogu shvatiti jest da komentarima opisuju sebe. Mene teško da će time uvrijediti, moja prva reakcija je smijeh. Druga, sažaljenje i želja da odu gnjaviti nekog drugog :-)). Uz to su i dosadni. To i je njihov problem, da nisu tako dosadni i bezvezni, ne bi imali potrebu na ovakve načine privlačiti pažnju.
Narafski, kao i uvijek postoji više rješenja. Od najjednostavnijeg brisanja i zabrane komentiranja dotičnima do rata u komentarima. A to je sve tako naporno. Da ne napominjem kako sam izuzetno gadljiva pa mi bilokakvo bakćenje sa takvim komentarima i komentatorima diže želudac. Mogu jedino zamoliti one koji me čitaju da ne obraćaju pažnju na takve komentare. Ponašajte se kao da ne postoje. Jer i ne postoje, osim u nečijim upitnointeligentnim i neupitnobolesnim mozgovima. Ne zaboravite da svaki komentar koji ostavite više govori o Vama nego o onome što komentirate. To je i razlog zašto su svi moji komentari u stilu: Lijepo, divno, krasno. Ne, to nije zbog nedostatka mašte i elokvencije, nego me ti komentari opisuju, kaj ne :-)).
Da li ću se povesti za primjerima onih koji brišu takve komentare, ne znam još. Da mi ne pada na pamet sudjelovati u ratu, to budite sigurni. Ponavljam da sam gadljiva. U napast me dovodi opcija brisanja :-)). Ali, kad pomislim da ću time pospješiti razvoj nekog novog Hitlera, probudi mi se savjest. Zamislite kojeg li užasa. Zabranim bolesnicima da mi zagađuju prostor i lišim ih mjesta za ispucavanje frustracija, a oni onda provedu neku diktaturu. Npr. izbore zabranu neta, jer je to odvratno mjesto gdje ih nitko ne voli. A za sve budem ja kriva :-)).
Svatko od nas ima izbor. Imam izbor ostaviti te užase i samim time «prisiliti» sve one koji me čitaju iz užitka (sva svoja 2 i pol čitatelja koje obožavam i nastojim što više spominjati :-)) ) da, htjeli ili ne htjeli vide tako nekaj. Svjesna sam da to nije moja sramota, nego isključivo onih koji su je otipkali. Tja, da ugine kakva životinja pred mojim vratima, uklonila bih je, kako moji gosti i ja sama ne bismo preskakali leš. Da li elementarna pristojnost prema posjetiteljima mog bloga i prema sebi samoj zahtijeva brisanje takvih komentara, jednako kao i kilometarskih lanaca sreće? Tko će skrolati kako bi došao do prostora za komentiranje gledajući savjete o ostvarivanju želja :-)).
Vjerujem u nebrisanje komentara. Vjerujem da je svaki komentar slika i prilika onoga tko ga je otipkao. Vjerujem u pravo svakoga da bude glup/pametan, duhovit/dosadan, zanimljiv/bezvezan. I da to pokaže komentirajući, između ostalog.
Ali, vjerujem i u nevrijeđanje, u neprisiljavanje na čitanja gadarija, u užitak čitanja bez opterećivanja komentarima.
Ako obrišem komentare, oslobodit ću čitatelje gadarija, ali ću im i uskratiti mogućnost duhovitog, zanimljivog, inteligentnog odgovora. Kakvih ima na ovom blogu, uostalom, vidite i sami. To pokazuje kvalitetu onih koji me čitaju. Bolesne i svađalačke komentare su napisali oni koji ne čitaju, nego samo ispoljuju svoje frustracije. Mislimo pozitivno (koje new-age smeće, ne mogu vjerovati da sam to napisala :-)) ), dozvolimo im da komentiraju, tako ne će nastati novi Hitleri :-)).
Sa komentarima ili bez njih :-)) ...
Smijmo se :-)) ...
Smijeh je najljepše i najjače oružje :-)) ...
Post je objavljen 28.08.2006. u 19:34 sati.