Mi smo se naprosto morali sresti,
Tamo, gdje nitko drugi to mogao nije.
Gdje su svima putevi bili zatvoreni,
A samo je nama Sunce počelo da se smije.
I spojilo nas je, pa smo postali jedno,
Kao što dan u zori pronađe svoj smisao.
Mi smo se susreli na vjetrometini života,
Kad nam je bio uskraćen i zrak koji se udisao.
Nas dvoje, kao dvije stijene postojane,
Čvrste i jake izvana, a iznutra tako meke.
Pronašle smo se između misli, snova i riječi,
Jer su nas vezale istine i nove emocije neke.
I sad postojimo i dišemo ovako zajedno,
U odrazima jutra blistaju nam sretna lica.
Mi odišemo mirisom svih rascvjetanih parkova
I koračamo veselo pločnicima svih životnih ulica.