Marketing
Muke po Škodi
Vrijeme radnje: noćas oko 1.30h
Mjesto radnje: cesta i na cesti auto – Škoda Felicia (u daljnjem tekstu Feličita), LX nešto, nojn jare alt, prvi vlasnik. Malo gužena, malo vožena, malo trknuta (sve troje poput vlasnice). Darkersko plave barve. Bez spojlera. Često korištena truba. Unutrašnjost ugodna, borić sa mirisom kokosa (al još se osjeti pino silvestre šta ga je stari greškom kupio), vozila je i do 9 osoba u jednoj turi, pretrpila brojna drpanja što na prednjim, što na zadnjim sjedalima, više na prednjim (dok ti je mjenjač u bubrezima, volan na dupetu, ekstemiteti svaki kroz jedan prozor, glavu bi gurnula kroz šiber da ga ima,al nema), velikodušno je primala uboge ljubavnike pod svoje okrilje. Trpila je pokušaje učenja vožnje jedinog ženskog čeljadeta u obitelji. Nikad se nije bunila kad bih u njoj pjevala, lupala po volanu u ritmu i dernjančila se iz sveg glasa bilo dok pripita u 5 ujutro idem doma ili sam samo dobre volje. Bila je srectvo raznoraznih pothvata na nivou kamikaza, ljubila se s drugim autima, a onda bježala sa mjesta randevua, vozila je po prašini i divljini, šumom i drumom, nekoliko puta poput vlaka zaglibila u snijegu, ali NIKAD, NIKAD, ponavljam nikad i nek uđe u zapisnik, nikad me nije iznevjerila, ostavila na cjedilu, zabila nož u leđa i ostale poslovice. Do noćas.
Glavni likovi: djeva bajna komada 1
njena frendica takođe komada 1
blažen među ženama nosilac XY kromosoma, ope komada 1
Sporedni likovi: bit će sporadično navedeni
Loše, loše se osjećam. Jako loše. Ja sam doma, a moja ljubimica nije. Ostavila sam ju. Teško mi je, al jebiga, neke se stvari moraju znat! Nemreš me tak iznevjerit i očekivat da ću se ja ponašat ko da je sve u redu. Nikad to ne bi od nje očekivala. Tolike godine smo bile zajedno, svašta proživile kao što je već gore navedeno, njegovale pravo nježno special friendship, a ona meni ovako! I to mi je fala, za svaki pogled moj, za saku dobru reč kaj reći sam joj znala! Skrhana sam. Ko kad pianac skrha praznu čašu na čelenki.
No kaj se zdogojdile? Mam povedam.
Noć je bila kao i svaka druga - stvorena za grijeh. I kako svaki grijeh počinje sa bar malo alkohola, a alkohola nam je ponestalo, a nama se griješilo i dalje, one thing lead to another, po logici slijeda događaja za očekivat je bilo da netko treba otić na benzinsku. Ne po benzin. Po alkohol. Jedina koja je bila sa karom je ovdjeprisutna djevabajna i grešna kakva i inače jest po cijelom tijelu, pokleknula je pred pritiskom društva, a i pred svojim niskim strastima TE (kopirajt baj zleva) zapičila na bemzimsku u društvu gorenavedenih očevidaca i sudionika.
Nakon vrlo uspješne kupnje dotičnih supstanci, sve je obećavalo na dobrano ogrešivanje. NO, vraga! Brus (Li)! Kitas! Obećanje ludom radovanje. Urotiše se sile nebeske protiv mladih mladića i djevojaka i baciše zlu kob na nas.
Prilazeći semaforu (na kojem je baj d vej bilo crveno), djevabajna a.k.a. jutta kleinschmidt usporavala je ne bi li se zaustavila i ispoštovala prometni propis. NO, njezina Feličita iznenada je odlučila bit prgava, neposlušna i buntovna tinejdžerica i 200 metara pred crvenžutzelenstupom odjedared i odjednom CRKLA. Krepala. Odapela. Otegnula papke. Prdnula na rosu. Ugasila se sama od sebeka i poput tromog međeda dovukla se još tih jebenih 200 metara i onda ko ukopana stala. Ni trc. Ni prc. Tri para mutnih očiju u sekundi se razbistrilo i međusobno blijedo pogledalo. Jutta je progutala knedlu i probala zaverglat, al Feličita ni da bi. Nit vergla, nit diše, nit joj srce kuca. Klinički mrtva. Uto se upalilo zeleno, al mi nikud. Ni naprej, ni nazaj.
Nakon toga malo smo sjedili u Feličiti, pa izašli van, pa razmišljali šta sad, kuda ćemo i kako ćemo. Na semaforu se izmijenilo zeleno,pa opet crveno, pa opet zeleno.. XY kromosom si je u međuvremenu otvorio i pivu da može bolje razmišljat i ispričao dva vica.
Nakon opakog brainstorminga, zaključili smo ono što se inače zaključuje kod npr. poroda ili kod gužvi u tramvaju. Dakle – treba gurat.
Kad me XY kromosom pitao jel znam upalit auto kad mi ga se gura, a ja mu rekla dabome da znam, snage smo podijelili na dva gurača i jednog palitelja. Ja palitelj seveda.
Na semaforu je opet došlo crveno, al mi smo se baš zaraubali, pa nas to nije baš previše jebalo. Prošli smo krozanj.
Tada je naišla neka zlatna mladež u opakoj crnoj opel vektruši, lagano usporila nebili zadovoljila svoju pohotnu radoznalost i možda vidjela nekog mrtvaca u našem gepeku ili tako nešt uzbudljivo, a onda su zaključili da nam je samo crko auto i da nam samo treba pomoć pa su nastavili dalje svojim putem.
Nakon 400 metara guranja XY kromosom je zaključio da će ju on znat bolje napalit i zapalit od mene pa sam mu prepustila mjesto palitelja i ošla u gurače. E sad, kako dvije punokrvne stasite i stamene pičoke koje guraju auto ne mogu proć nezapaženo, tako smo dobile i mnoštvo pametnih komentara od rijetkih, al opet prisutnih prolaznika.. Neki su polako išli iza nas sa rukama u džepovima i komentarisali nam dupeta (i vjerojatno bacali džepni biljar), neki su pitali jel se mogu popeljat, neki stari čiča nam se čudio ko pura dreku, a komšinica njemu: no pa kaj se čudite, odite nam rađe pomoć, i čiča ni pet ni šest, a bogme ni sedam i uvatio se i on guranja. Al nakon tri koraka zaključio je da je ipak prestar da bi nekom guro i ošo svojim putem. Od sve te muke tantalove nije nam preostalo niš drugo nego se svemu tome smijat. A onda više od smijeha nismo mogle gurat. U tom časovitom času stigla je pomoć u vidu još dva nositelja XY kromosoma. Frendovi. Oni su zaključili da bi trebalo otvorit haubu i pogledat pod nju. Pa smo ju otvorili. Pa se sva trojca zagledala u enđinu sa zabrinuto-udubljeno-bolno razmišljam pogledom i na kraju zaključili da je previše mračno pa se niš ne vidi. E jebiga kad Feličita ne bira ni mjesto ni vrijeme.
Na kraju smo nas 4 guratelja dogurali Feličitu i palitelja do najbližeg parkinga. Sve skupa gurasmo ju oko 800 metara.. Ovisno o tome jeste li palitelj/palioc/palič ili guratelj/guraoc/gurač i jel vam čaša napola puna il napola prazna, 800m činit će vam se ko pičkindim ili pak kao teški manualno-nožni rad.
Kako u svakom zlu ima nešta dobra i u svakom žitu ima makova (bobe jel dobra poslovica? ja ju izmislila!
), tako i mi zaključismo da nam je ovo dobro došlo kao malo kondicijske vježbe i razgibavanje svojih zanosnih butina. A i moglo je bit i gore, mogla je bit zima, a kako nam se sjebo akumulator, alnaser i ostale riječi na a, ne bi si mogle ni grijanje zadnjeg stakla upalit.. Kak bi tek onda gurale.
No dakle, na tom parkinđu sam se s njom izljubila i ispozdravila i obećala joj da ću doć po nju sutra ujutro i da će joj noć brzo proći. Jadnica, nikad ju nisam ovak bolesnu ostavljala među nepoznatima.. Još dugo nakon što smo odmakli mogla sam čuti njezine bolne jecaje koji su mi parali srce. Ne krivim ju više, nisam ljuta na nju, ha nitko nije kriv za svoju bolest.
Drugi dan sam ju odvela doktoru, dijagnoza je postavljena, operacijski zahvat nužan, terapija propisana. Ostala je u bolnici. Na meni je sad samo da uplatim koju misu za nju i pomolim se, odem joj u posjet, donesem cvijeća, kekasa i kokakole i tako to šta se i inače radi sa teškim bolesnicima.
Bez brige, prenijet ću joj vaše pozdrave i molitve za njeno ozdravljenje, bit će joj drago.
Hvala.
Tužna i usamljena db.
Post je objavljen 28.08.2006. u 11:46 sati.