Odlazi cirkus iz našeg malog grada...
Stihovi genijalnog panonskog mornara s kojima obično završava svoje koncerte, iako napisane u sasvim drugom kontekstu, izvrsno dočaravaju atmosferu kraja kolovoza u tipičnom dalmatinskom malome mistu.
Naravno, pri tom ne mislim na cirkus sa šatorom, artistima, životinjama, klaunima i pajacima, nego onaj turistički, koji mu je opet na neki način vrlo sličan. Nakon razdoblja blještavila, euforije i pljeska, svjetla pozornice se gase. Zastor se spušta, a život naglo ulazi u ustaljenu kolotečinu. Sve se rasprsne u trenu ka balun od sapunice.
Svaka nova kiša, a ovih dana ih je bilo poprilično, osjetno smanjuje broj ljudi i gužvu na ovim našim preuskim uličicama. Čisto mi je čudno da udaljenost od 3 kilometra opet mogu proć autom za manje od ure vrimena. Iako nam kraj glavne turističke sezone donosi olakšanje, ipak se uvik, na kraju svakog lita, uvuče nekakva doza sjete i nostalgije. Znaju nam baš ić na živce, svi ti silni turisti. Ne znaju vozit po ulicama, ne znaju di triba skrenit,a di parkirat auto. Ne znaju kako triba hodat po kaletama širokim ne više od metra i po. Još kad vidim one likove sa frizurama fudbalerkama i kad nose bičve i sandale.... Grrrr, baš ih je lipo vidit. Zašto im nitko ne kaže na šta sliče? Koliko puti nam dođe da zavapimo "Ajte više ća!"
Ali sa druge strane, ko to može platit.... Onu atmosferu, živost, šušur. Koncerti, izložbe, fešte, ulični svirači, pantomimičari, opaljeni umjetnici, biciklisti, bikeri, fini i grezi prosjaci, zgubidani i ostali...Imaš osjećaj da je svako naše malo misto centar svita. I domaćini se onda žele pokazat u boljem svitlu. Stereotipni Dalmatinci, obučeni u mornarske majice, zajedno sa prijateljima, u konobi mumaju slane srdele, piju vino iz žmula i pjevaju klapske pjesme. Je, moš mislit! Baš tipično. Kad je to bilo...
Sve šta je lipo kratko traje, u tome vjerojatno i jest čar, jer kako bi znali da je nešto lipo kad bi stalno to imali. A možda ponekad i nismo svjesni ljepote dok je ne sagledamo iz neke druge perspektive. Zato se ja svako malo vrimena popnem na vrh naše kule Kamerlengo. Sa jedne strane vidiš rivu ka na dlanu, a s druge puca pogled prema moru, brodovima koji dolaze i odlaze. Ma vidite li kako sve izgleda nekako drukčije kad ste na višem položaju! Zato se ljudi cili život i bore da bi došli na takav položaj. Kroz politiku, profesiju i na razne druge načine. Baš su tukci! A ovako se jednostavno popneš na neku tvrđavu, zvonik, brdo ili planinu i odmah dobiješ osjećaj nadmoći nad onim malim "mravima" doli. Dok se opet ne spustiš doli, pa i ti postaneš mali mrav.
Sve u svemu, odlazi naš cirkus, odlaze nam dragi i manje dragi ljudi, ostajemo sami sa svojim mornarskim majicama, srdelama i gradelama. Nije baš da će nam sav život zamrit, ima i tokom rujna i listopada lipih dana, Da, ali ne više onakvih, u prosjeku 32 stupnja Celzijusa.
Kako samo znaju bit lipe jesenske bonace. A di je još grožđe, pa posli branje maslina...A ja se još nešto žalim... Ka da sam Petar Grašo...
A leteći cirkus? Doći će on nama opet!
Post je objavljen 28.08.2006. u 12:04 sati.