Ova situacija sa otmicom me zamislila... (like it takes much to do that heh)
u pravilu... kad mi netko reće "vidi... nije tako loše... ima i puno drugih ljudi kojima je gore neg tebi"... onda mi je još i gore...
Nitko nebi treba patit... al ljudi su takvi kakvi jesu...
no... sa druge strane... 8 godina ju je držao zarobljenu... tko zna što joj je radio... izgubila je 8 godina svoga života... 8 godina koje joj nitko ne može vratiti...
i sada kad se zamislim... oko kojih sitnica sam se ja živcirao u životu?
oko stvari koje bi MOGLE biti... al se nikad nisu dogodile... oko stvari koje ne mogu promjeniti... oko sitnica... a ona je 8 godina...
istina je što kažu... što dublje toneš to manje svjetla vidiš... i to te više nije briga...
well... ja ču uvijek biti ja... i ja ću uvijek biti tu... i ja ču uvijek biti spreman svoju ljubav širiti po svijetu kada god je potrebno... no... više nego ispružiti ruku ne mogu...
tko ju ne želi primiti... sigurno da me boli... no to ne mogu promjeniti...
svatko je kovač svoje sreće... no... svi će te mi uvijek biti u srcu... pitanje je koliko će ljudi mene pustit u njihovo :,(