Marketing
Ne dam svog medu!
Ja se nadam...mada znam da nema smisla...
Moja nada možda prerasta u slijepo vjerovanje...
Ali...nema veze...
Ja se njome hranim...
S njom koračam...
Držim je čvrsto i ne puštam je...
Živi u mom majom medi bez kojeg ne mogu zaspati...
U medi sa staklenim očima...praznog pogleda...
Koji kao da mi kroz taj svoj hladan i prazan pogled želi reći“ja ne živim, ja sam praznina, ostavi me“
Ali on me grije...lijepo mi je kad ga zagrlim..toplo mi je...
Samo mi to i treba...zagrljaj vjere i nade....
Pa makar bio i lažan...
I iako znam da će doći vejiki čiko i uzet mi mog medu...i reći...
„zar još uvijek čuvaš ovog starog medu, zar još uvijek sanjaš i nadaš se..probudi se...realnost je daleko od snova..“
I te riječi me preplaše..jako...paaa...ja mislim da sam još dijete...i...hoću...
Da sanjam svoje snove...
Da grlim svog medu..
Da maštam...da volim...
Ne želim ići u stvarnost...ne želim se razočarati..
Ne želim da shvatim da su zapravo sva moja nadanja lažna..
Da je moj medo zapravo jedan obični predmet...
Koji nikad nije čuo moja kasnonoćna šaputanja...
Koji se samo pravio da me sluša..da me razumije...
Ne želim otvoriti oči...
pogledati....
pa shvatiti...
i razočarati se...
Moja nada smo nas dvoje...
Još se nadam da je između nas samo jedan mali tanki zidić...
Zidić sagrađen od ponosa...
Koji ćemo srušiti...
Znam...
Bit će kao prije...
Nadam se...
Nemojte me buditi...želim da sanjam...da se nadam...
Nemojte mi uzeti mog medu.. :(
Moju nadu....
Post je objavljen 27.08.2006. u 18:34 sati.