imala je toliko toga u sebi. veliko slano more puno najdubljih osjećaja. nije točno znala kako ga pustiti da teče izvan njezinih vena, pa ga je puštala kap po kap, kroz svoje oči u obliku suza.
voljela je osmijehe. davati i primati. osmijehe ljubavi, simpatije, naklonosti, ohrabrenja, podrške, tajne... voljela je sve osmijehe, i one tjeskobne, kisele, lažne... njima se služila kako bi drugima pokazala boje valova koje su osjećaji stvrali u njezinom moru.
riječi...riječi joj nisu padale lako sa usta. osim kada je bila sasvim sama...tada je mogla ispričati najljepše bajke pune suza i osmijeha.
i najviše je voljela letjeti. obožavala je vjetar. jugo, buru... zvuk, okus, miris i dodir vjetra.
naravno da nije imala krila. zapravo, nikad nije letjela. ne zapravo. ne izvan njezine mašte.
ponekad bi ju netko drag poveo sa sobom u visine...vrijeme nade. osvajanja nedostižnih vrhova. herojstva. snage. moći.
strmoglavi padovi koji su trajali mračnim eonima i budili se ponovo u vrijeme nade.
jedna želja. ispunjena. Aladinova čarobna svjetiljka. ilitiga prastara lampa koja je ležala zabačena u kutu sobe neke oronule taverne. sklopila je oči. čvrsto odlučil. protrljala..i zaželila.
previše neprecizno.
prvi i posljednji leptirov let. ali kakav let....
Post je objavljen 26.08.2006. u 16:52 sati.