Danas nisam tužna, iako nebo jest. Možda je došao dan kad će netko drugi plakati umjesto mene.
Plači, nebo, plači... Kada grmi pokaži moj bijes...
Padaj, kišo, padaj, jednom moraš stati...
A kada ti staneš, kiša na mom licu ponovo će početi. To je tako, život nije vreća puna sreće, nije ni vreća kajanja, možda nešto slično vreći neostvarenih snova koja leži u pustinji, mičući se centimetar godišnje, a gura ju čovjek koji više na čovjeka ne podsjeća. Od onoga što ga čini čovjekom ostao je samo izraz lica koji se pojavi u trenu maštanja o ispunjavanju barem jedne želje, da vreća bude lakša, a put brži.
No, to je samo iluzija, mašta, fatamorgana....
Vreća i dalje leži u pustinji, čovjek više nema snage, pa zadnje atome skuplja upravo uz pomoć te fatamorgane. Na kraju vreća zapne i ni uz kakve napore ne da se pomaknuti, život je postao besmislen. Ipak, teško je povjerovati da je čak i ona nada za malo snage kojom bismo pomaknuli vreću bliže sreći (koja bi je pomogla otvoriti i barem za deset na minus osamtisućasedamstošesdesetpetu uspjela olakšati) postala besmislena. Ali jest... Postala je dosadna, jednolična. Nikako da urodi plodom i za to nema nikakvih naznaka.
Zatim se dogodi ono neopisivo zbunjujuće. Slijedi neka anomalija.
Znate, ona snaga, spomenuta par redaka iznad, nad kojom je čak i nada prestala strepiti, odjednom se pojavi.
Nema nade, nema sreće, nema lakše vreće, ni kraćeg puta, ali snaga je odjednom baš kao Bogom dana.
I jesam, rekla sam, hvala Ti, Bože, i znam da će te pitanje razljutiti, ali što da s njom učinim? Znam, trebala bih biti sretna, ali ne znam, zaista ne znam koji potez da napravim, a da nije krivi, koji potez neće ponovo tu snagu otjerati? Otkud da počnem? Toliko sam o tome razmišljala da više ne znam koji bi scenarij bio pogodan... Ipak ovu priliku kad sam ja sebi za to kolko tolko na mjestu, moram iskoristit.
Dakle, snage imam. Snage za probati započeti to ponovo, snage za razjasniti sve s njim, snage za uvjeravanje da imam dovoljno snage, snage za prvi korak i sve što to nosi... I, evo ovaj tren, vjerujem da je ta snaga dovoljna i za bijeg od ponovne depresije ako odmah u početku završi poražavajuće, scenom njega s nekom malom koja ga drži oko struka.
Sad, ta bi snaga trebala biti dovoljna da probudi nadu.
Dobro, bila je. Nije joj stvarno dugo trebalo, nada je uvijek za. Lisica lukava...
Nakon šake snage, prsta nade (kojem nokat sve brže raste i na kraju će se pretvoriti u divovsku kandžu), treba izazvati mrvu sreće koja bi zatim pomogla skratiti put ovoj umornoj čovječici koju još samo Bog nije iznevjerio.
Eh, kad bi se to dalo izdurat...ali gdje da nađem tu mrvu sreće koja bi pomogla ispunjenju najljepšeg sna moga života?
Nekako osjećam tu sreću, negdje u sebi, da su to neke stvari na kojima trebam proradit, osobine koje trebam istrenirat, pa će doći i hrabrost koja će skupa sa snagom pogurnuti tu vreću u nikad dosad viđena prostranstva.
A te osobine bi bile...ima ih dosta.
Prvo moram biti sigurna u ono što želim. To jesam. Već jako dugo vremena.
Moram znati kako ću i na koji način to pokušati dobiti i moram prvo biti sigurna u to da ću uspjeti. E, to treba ispitati...
Zatim, treba mi odvažnosti za realizaciju i strpljivost i upornost jer nije baš to tako lako i brzo servirano.
Treba još puno toga, a ne znam koliko će se snazi dati čekati. Uzet ću si još tjedan dana zastoja u pustinji gdje ću trenirati svoju psihu za veliki napor koji slijedi. Za to vrijeme neću smjeti ni pogledati na onu punu vreću da se ne obeshrabrim. (i ne moram se bojati, znam da je nijedna budala neće htjeti ukrasti, dovoljno su im teške njihove)
Pomirisat ću samo onu drugu, vreću uspomena, koju čuvam i nosim u srcu, da se podsjetim za kakvu se stvar borim. Vama, dragi moji, dovoljno je samo reći riječ.
Ljubav.
Post je objavljen 26.08.2006. u 16:28 sati.