Meke oči netražeće, blagi pogled s odsjajem straha. Zbunjenost grubim gestama začinjena, vapaj nade u san. Spetljano vođenje, žaljenje zbog straha. Ironija što se usuđujemo primiti nepoznatog i hrabrost da dođemo na dana kad tu su samo oni bliski. To smo mi, uplašeni, zbunjeni, začuđeni sami sobom i svime oko sebe. A to dječje bezumno traženje izlilo je nit zlatnu. Sad se oko nje vrtimo piruetama napora da pobjegnemo, da je zadržimo. Nekad i ne znamo zašto se molimo. Stalno joj se vraćamo raznim putevima, nama nepoznatim, izmišljamo nove stranice ne bi li je odagnali, a ona nas prati gdje god krenemo. Pojavi se na mokrom asfaltu duga, brojevi nas podsjete kalendarski, satovi nam staju, tuđi rođendani i smrti. Sve se vrti oko zlata našeg pa stvaramo šare života svoga, najdivnije. Upadnemo sumnjom u ispite, mozgamo o rješenjima. Pronađemo ih mnogo. A nit sjaji, jače od svega. Stoji tamo gdje je i bila i ne da se maknuti. Čini nam se da je trebamo zaboraviti, a stalno o njoj mislimo. Kad prividno nestane, čarobno je tražimo. A ona je ipak tu, kao more puna, neiscrpna.
Vrijeme klizi istom niti, usklađeno. Ne opire joj se. Pomaže joj da bude čista, sjajna i sve snažnija. Samo mi to pokušavamo nešto. Krajičkom duše spoznajemo da su uzaludni nam napori i da zlato ipak je plemenito i trajno. Odupire se vremenu, malo zatamni ali se da uglačati. Treba ga čuvati i paziti. Jedino je to što treba.
Post je objavljen 26.08.2006. u 06:41 sati.