Danas nije moj dan...
Cijeli dan zurim u monitor i gomile papira - ali okej, to mi je ovih dana posao, ne žalim se... Počnem se žaliti tek kad se gomila posla stvori preda mnom u pola 4, pred sam kraj radnog vremena, a ja moram juriti jer trebam u Joeov stan, spakirati se, i ići na vlak za Karlovac...
A trebalo bi i pojesti nešto usput...
Da ne spominjem kišu koja pada cijeli dan, cmoljavi malo po malo, oblaci su toliko niski da, vidim kroz taj nesretni veliki prozor koji obilježava moje radno mjesto, prekrivaju polovicu brda koja su mi u vidnom polju... Cijeli grad je kao u magli, onoj sivoj, ružnoj i depresivnoj magli koja kao da se uvlači u sve pore čak i kada nisi u njoj... To sivilo osjećam cijeli dan svuda oko sebe, ponajviše u sebi...
Posvađala sam se s mamom - naravno, zbog tako uobičajenih razloga da bih se, da mi se ne plače, najradije gorko smijala. "Zašto više ne učiš?", pita ona, a ja joj pokušavam objasniti da sma umorna od posla. "Otišla si u Zagreb kod Joea da bi mogla učiti poslije posla", kaže ona dalje, a ja joj pokušavam objasniti da je najviše što mogu u ovom stanju malo čitati tu Kliničku i da sam u Karlovcu, ne bih mogla niti to jer bih svaki dan morala putovati na posao i s posla. "Nekad si mogla učiti i davati ispite dok si paralelno radila i uz to bila bolesna", nastavlja ona, a ja nikako da ju natjeram da shvati da je drugačija situacija bila prije tri godine i da mi je upravo zato jer sam učila i radila i bila bolesna trebalo tri mjeseca da ozdravim. "Opet isto kao i prije, ideš linijom manjeg otpora", veli ona, a meni se srce zapara jer u tome čujem ono što ona uvijek govori između redaka - a to je da je Joe kriv za sve moje nevolje, posebno što se faksa i (ne)davanja ispita tiče - i kako da ja njoj obajsnim da sve to nema apsolutno nikakve veze s njim, da je upravo ONA ta koja mi stavlja takav pritisak na glavu kad se na takav način odnosi prema mom faksu, učenju i ispitima...
Šećer na kraju - "Vidim, ti se mijenjaš" i početak uobičajene govorancije o tome kako ona mene ne prepoznaje, kako sam se jako promijenila, kako me nikad nije ni poznavala itd., a ja to - srećom ili nesrećom - prekidam poklapanjem slušalice i u suzama - na radnom mjestu. A sve zato jer sam SE USUDILA reći da ja nisam moj brat, da ne padam ja i da nada mnom, s mojih 23 godine, ne treba vršiti takav pritisak.
Zašto ona ne shvaća da me upravo takvim svojim reakcijama prisiljava da se osjećam pod groznim pritiskom i da mi se čini kao da će svijet propasti ako ja SADA ODMAH I U ROKU NOW ne položim sve ispite i diplomiram?...
Zašto nema povjerenja u mene - jer naposljetku, ipak sam ja ta koja je uvijek svoje obaveze izvršavala u roku i kako se spada...
Govori mi da ne odbijam loše ocjene, govori mi da se ne opterećujem, u stilu "Što bude bit će, nije bed, imaš još vremena", a onda me zvizne s nečim ovakvim i ja si mislim - mama, daj s eviše odluči što želiš od mene! Želiš li da budem svoja i živim po onim pravilima kojima si me učila (a to je - "Učiš zbog sebe, a ne zbog mene ili bilo koga drugog") i ponašam se u skladu sa svojim godinama, a da me ne pritisneš u žrvanj svaki put kad ne slijedim tvoja očekivanja, već svoja - ili hoćeš da opet padnem u onakvu krizu u kakvoj sam nedavno bila, kad zbog pritiska koji sam osjećala sa svih strana nisam mogla dati nijedan ispit?... kad sam razbijala glavu pitanjima tipa "Hoću li uspjeti? Hoću li ispuniti očekivanja?" i sl....
Bože, baš sam u bedu sad. Ne znam da li me više naljutila ili rastužila - jasno osjećam nedostatak povjerenja (to me rastužuje) i opet istu tendenciju da za sve živo i neživo krivi Joea koji pak ničemu nije kriv (to me ljuti).
A i ta glupa kiša...
A i Ona... Uh... Srela sma ju na hodniku, promrmljala je nešto što je zvučalo kao "Bok", a ja nisam reagirala odmah (od silnog šoka, pitajući se haluciniram li to možda), već tek kasnije, kratkim mailom, na koji je, čudo svjetsko, odgovorila. Muka mi je više i od toga, od Nje koju se bojim sresti na hodniku firme ili u tramvaju ili na stanici ili bilo gdje - a kao za vraga, srećem Ju...
Želim da to sve završi...
Da opet malo budem sretna i cijenjena... Barem od strane vlastite obitelji.
Post je objavljen 25.08.2006. u 15:51 sati.