Noćas je tako jako i tako blizu grmjelo i sijevalo, da se nije moglo spavati. Baš je ružno pucalo, lampalo je tako da se na trenutke vidjelo kao da je dan.
I onda ujutro, smirenje.Čak se i Rijeka dobro vidjela, izgledalo je kao da će ipak poslije kiše doći sunce, da su se moeteorolozi opet malo zeznuli, ali već za dva sata opet opći potop. Grmljavina, vjetar, more se diglo iz bonace u uzavrelu pjenu, padaju ogromne kapi...
Nakon toga opet mir.Jedino dugački, lijeni veliki valovi, koji se primijete samo po ljuljanju barki. Sivo, plavo, bijelo, zeleno.
I ljudi. U jaknama i cipelama.Jer se sa jučerašnjih 27 spustilo na 19.
Nekako se gužva baš i nije očekivano smanjila.Doduše, nije onako pretrpano, nije onako vruće, nije onako glasno, Talijana je u manjem broju, nema čak ni nekog velikog prometa u brojkama, ali ljudi ima pristojno. Sad je to već posezona, pa se zna da je i priljev novca nešto manji. Osjeti se to, bogme.
Prekjuče sam bila u Lovranu. Kod mog oca.Sedamdesetgodišnjaka, kojeg život nije mazio, ali jednim dijelom si je i sam kriv. Moji su, naime, razvedeni od moje 18. godine.
Tata živi u maloj kućici, sastoji se ona od male kuhinje sa dnevnim boravkom, male tuš-kupaone sa wc-om i jedne sobe. Stara je to montažna kuća, a moja seka potrudila se platiti njenu sanaciju, pa sad tata konačno živi k'o čovjek.
Ja sam prasica.
Ja jako volim svoga oca iako je nekako uvijek više tražio moju seku, nego mene, dosta su slični, pa se više i razumiju.No dobro, ipak je on, bez obzira na sve, povremeno bio svjetla točka mog života.
Zadnjih godina nisam mu se baš previše javljala. Bilo ga je ponekad teško i naći, ponekad jednostavno nisam mogla, jer bi danima bila u šoku od načina života i nepravde koja ga je snašla, a nisam mu mogla pomoći...pa je bilo lakše uopće to ne gledati i znati da se netko drugi brine o njemu. Peče me savjest, ali to je tako, vratit se ne može.
Tata se oporavio.Vidi se po njemu da opet ima volju za životom, hvala Bogu, unatoč godinama, relativno je dobrog zdravlja.Kaže da ga muči nesanica, tu i tamo kičma, koju je operirao dok sam ja još bila mala, pa želudac, kojeg je isto odavno operirao, ali sve u svemu, dobro je.
Ja sam već dva dana mislima stalno u njegovoj kući.Zapravo, ne u kući, nego oko nje. Tamo je pravi mali raj na zemlji. Ispred ulaza ima stablo, ni više ni manje, nego ginka. Do nedavno ni sam nije znao što ima, to stablo visoko je dobrih desetak metara, ima lišća na bacanje, a kaže da je najljepše u jesen kad promijeni boju praktički preko noći. Svugdje oko kuće ima samoniklog bilja, kadulje, bosiljka, kopra, i još neikh aromatičnih biljaka kojima ne znam ime...malo dalje veliko je stablo bazge, pokraj njega lovor, taman materijala za pukalnice radit...Sa druge strane ulaza, prava mala šuma bambusa, palme rastu same od sebe, skoro jedna na drugoj...čak i kaktusi izviru na čudnim mjestima...
Ma, kažem, pravi mali raj na zemlji, a osim toga to je sve na nekim prirodnim nivoima, ima dosta živoga kamena, nije pretjerano geometrijski sređivano, a meni je tako ljepše...vratila sam se u djetinjstvo, točno sam osjetila onu želju za istraživanjem, za penjanjem po stablima, za virenjem u šumarke...a ona moja djeca - bez mašte--
dosadno im je! Pa kako im može biti dosadno pored tolike blagodati?! Tata ima mačku, e tako još nešto nisam vidjela: izgleda kao da ju je netko sastavio od komada više vrsta mačaka, doslovce! Rep i zdanje noge, nekakve su angora vrste, ali smeđe žute boje.Sredina tijela je sivo -prugasta,a onda dolazi prednji dio sa kratkom bijelom dlakom.A oči ima K'o Jelena Veljača, časna riječ! samo što joj ne iskoče! Ta maca ima 4 mala mačića, taman su najslađi, onako, kad se počešu, onda padnu jer ne mogu još održavati ravnotežu. time se moja Dora igrala do besvjesti, naravno, bilo je i suludih ideja "uzmimo je doma!", ali nema šanse, I onako doma imamo kontejneruša na bacanje, pa ako vole, nek' ih glade i maze...
Luka je naravno bio prestravljen , cvika dijete od mačaka...muško mamino...
E, sad, najbolja stvar.Pokraj te kućice nalazi se stara kamena prizemnica, koja služi kao konoba, a stara je preko 700 godina.Sigurno je jedno, a to da je prva kuća koja je zavedena u knjige.Ima nekih 30-ak kvadrata, a u njoj je još uvijek ona stara utabana zemlja, pod, u zidovima su udubljenja u kojima se držalo posude, mjesto gdje je bio kamin, a sa strane odijeljeni dio u kojem su boravile životinje. Ljudi su živjeli sa životinjama i nije im bilo niti gadno niti tijesno.Suživjeli su..moja opaska: danas mnogi ne mogu ni sa ljudima suživjeti.
Zidovi su od kamena, naravno, debeli oko metra ako ne i više. I sad mi je jasno zašto su se klime izmislile unazd nekoliko desetljeća. Naravno, sa lošijom gradnjom. Jerbo, u toj prizemnici, temperatura je i ljeti i zimi oko 15, 16 stupnjeva...
A unutra...ajme majko, onako polumrak, stara, prašnjava škrinja, na zidu prastara vitrina, kredenca kojoj ne možeš godine nazrijeti...tisuću stvarčica sigurno velike vrijednosti, ne materijalne, nego za onoga tko ih ima.Ma da mi je jednom tamo malo zaviriti, gledati, ući u neka prošla vremena.
Tata živi skromno.Ima neku mizernu penzijicu, ali ne žali se, jer kaže da mu puno ne treba. Naučio se skromnosti silom prilika. Ima svoje ptice, jednog kosa koji mu dolazi svaki dan, mačku i njene potomke, svoje biljke i takav mir koji čovjek samo poželjeti može.
I onda Opatija. Zapravo, put prema Lovranu. Obično se iznad Bakra dignem na zaobilaznicu, iako mi se baš ne mili, a naročito prolazak kroz tunele nakon one nesreće u Ledeniku...nisam ni pretpostavljala koliko je ta snimka na mene utjecala dok nisam ušla u prvi tunel...
Dakle, prođem zaobilaznicom do skretanja za Matulje, i onda Novom cestom do Vage, pa na Tošinu, po onoj velikoj nizbrdici koja vodi do Voloskog, mojeg Voloskog.Sjetila sam se kako smo jedno vrijeme morali ujutro krampati po cijeloj onoj uzbrdici od mora do Vage na trizduju (linija 32) za Rijeku...dobru kondiciju smo imali, ipak je to skoro više od dva kilometra dobrog uspona...
Onda lagana vožnja od Općine, preko Belvedera, Škrbića, tržnice do Slatine, ali polako, da se upije svaka slika, svako pročelje...vidjela sam konačno kako izgleda Agava, renovirani hotel, nekad Avala, preko puta famozne i nikad zaboravljene Maje...Gogoo će znati o čemu pričam...
Pa Palme, pa Paris, onako zatvoren, sablastan usred Opatije...pa kuća u kojoj sam odrasla, srce me boli kad je vidim...pa Imperijal, neki novi Millenium, prije Jadran, pa betonizirana Slatina, Slavija, zapravo neznamkakosezove hotel...i onda polako od Pančere do Puntakolove, pa Ičići, Ika, svaki dio za sebe budi neku asocijaciju i uspomenu...i tada se osjećam kao da nikada, ali nikada, baš nikada iz ovog kraja nisam ni otišla.Za mene Bodulija i stvarni život u tim trenucima jednostavno NE POSTOJE. Kao da me netko doslovce otkinuo i stavio tamo gdje jesm i gdje pripadam.I tek tada vidim koliko mi zapravo teško pada živjeti ovdje gdje živim.
Na kopnu, tamo od Rijeke, pa prema podnožju Učke, zrak je drugačiji, ljudi moji, drugačije je ozračje, sve je drugačije. A možda i nije.Možda ja to tako vidim iz meni nekih neobjašnjivih razloga, a stvari ipak nikad nisu onakve kakvima se čine (nego još malo gore, kažem i nadovezujem ja...).
Čak mi ni nardonjaci koji su treštali iz kafića usred Lovrana nisu pomutili čaroliju Jer tisuću narodnjaka ne može uzeti dušu tom mjestu, kao ni Opatiji, ni bilo kojem drugom mjestu koje mi tako leži u srcu.
Ne, ne mogu se odseliti kod oca, ako je netko na to pomislio.To je sekina kućica, prepisana na nju, obzirom na to da je financirala adaptaciju.I tako treba biti.
Pokušavam, a ne mogu.Sve me vodi u neku sjetu, nema još uvijek onog mog famoznog klika koji bi me vratio tamo gdje treba, koji bi mi vratio moj smisao za humor, veselje, želju za druženjem...lako je reći "ti moraš" i "ti ne smiješ"...treba to moći i ostvariti, a to je već sasvim drugi par postola...
Pročitam, ali ne komentiram, jer nema smisla da žvrljam samo da bi žvrljala.Ma, shvatit ćete me, vjerovatno vam je većini poznat taj osjećaj. Čak mi je u trenutku palo na pamet da zatvorim blog, ali eto, još nisam...ma, vjerovatno ni neću...samo imam osjećaj da nemam što reći, eto.A onda to vodi u zatvaranje u samoga sebe, a to nikako nije dobro, znam, znam....sve znam, a ne znam ništa...
Uzgred, ovo je prvi put da pišem post dulje od desetak minuta...ovo se pretvorilo u dvosatno piskaranje...i to se švercam opet, nema posla, ali uleti nešto zamorno svako toliko...ma, kakvi zamorno, diže mi se kosa na glavi kad vidim bilo što na dvije noge, a nije iz mjesta...kudite me, ali tako je, eto.
Da.
Idem radit nešto korisno.Recimo, prebrojati blagajnu po ne znam koji put, jer, nećete vjerovati, ali najlakše se zezneš kad je najmanje posla...
Volim Vas svih.
Mama
DODATAK: doma sam, pa sam išla prečitati post...mila majko...ne zamjerite na greškama, koje su sada već i ispravljene, komp kojim se služim na poslu je zapravo POS uređaj, onaj kao na blagajnama, pa ne vidim uopće što pišem, ekrančlć je kao igračka....
Post je objavljen 25.08.2006. u 14:15 sati.