Pročitala sam neki dan “Djevojačku večer” od Karen McCullah Lutz i ostala oduševljena.
U biti roman nije ništ posebno ali je na tako “lagan” način pisan da doslovce pustiš mozak na pašu i uživaš u romanu.
Naravno da se radi o curi koju je zaručnik ostavio pred oltarom pa njen najbolji frend ju zamolio da pomogne u provođenju djevojačke zabave za njegovu zaručnicu koja je baj-d-vej njezina sestrična i blablablablabla...
Odmah nakon nje sam uzela drugu knjigu na čitanje i radnja je opet: ona ostavljena od dugogodišnjeg dečka koji odlazi živjet u London,ima sjajan posao, on se vrača i postaje joj šef i blablablablabla...
Vidim da je u biti jako “in” i ispaltiva kombinacija ucviljene ostavljene žene! Em šta se takve priče “puše” em šta se na takvim iskustvima rade dobre priče koje onda ljudi “puše”(čitaj: trče u dućane i troše lovu na njih samo kako bi se naslađivali tuđoj nesreći a kasnije plakale od sreće kad se glavna junakinja othrva lošem horoskopu i ljubav naravno opet zablista u njenim očima i u njenom srcu blablablablabla).
Hmmmmmmmmmm......
Evo, ja se čudim kak malo ljudi čita moj blog. E sad ili mi blog nije nimalo zanimljiv ili jednostavno malo ljudi zna za njega. Možda mi teme nisu zanimljive ili dobro obrađene ali je** ga pišem ono šta mi u trenutku “imanja vremena za piskarenje” padne na pamet ( i to je bolno)! Kak nemam taj nesretni svoj laptop (tudu točka 12 )nisam u mogućnosti najbolje inspiracije sjest i napisat nešt. Mislim, OK, mogla bih napisati na papir neku skicu texta ali ajd ne pišem kolumne pa nije tolko ni važno.
Negho šta sam htjela reči??? Hmmmm...da....čist bih i ja mogla počet pisat o nesretnoj ljubavi....ono dragi me ostavio...ja sva očajna....ne znam da li da režem žile ili trpam u sebe tone sladoleda od lješnjaka i pistacije...ona mala količina onih kvazinazovifrendova/ica me pokušavaju izvuč van da nastavim sa svojim i ovak jadnim životom....frendica mi kaže da se udaje(da mi je samo znati koja!?) i da želi da joj ja pomognem oko priprema za vjenčanje a ja u komi jer eto mene dragi nije odveo pred oltar pa čak ni u mislima a kamoli u stvarnosti...i onda netko pročita sve te moje jadikovke na blogu i odluči da je to fenomenalna priča baš za laganu ljetnu knjigu koju će sve žemske htjet čitati dok će sunčati guzice, ovaj, pardon svoje pozadine na jednoj pod naših mnogobrojnih predivnih plaža diljem našeg Jadrana i ponudit će mi nekoliko desetaka ako i ne stotina tisuća kuna za objavljivanje mojih blogovskih memoara i sve one tantijeme koji dolaze uz slavu!
Mislim, vidim da se takve stvari šikaju! Jer svaka mozaknapašu knjiga se o tome radi! A kak najbolje takve stvari napisat ak ne da svoje vlastito iskustvo preneseš na papir?
E pa onda Plavušo a da mi prekinemo pa da ja napišem takav roman i da se ja naglo obogatim i da onda ponovno budemo zajedno??Ha šta kažeš??? ;)))))))))Mislim, sve u korist dostizanja onog milijuna.......;)))))))
Do slijedećeg “memoarblogiranja” pa-pa....
Post je objavljen 25.08.2006. u 13:14 sati.