U petak smo dobili bar jedan sunčani dan, a to sunce kao da nas je natjeralo da na trenutak zaboravimo svoje probleme. Za doručkom su se učenici smijali, a i profesori kao da su postali vedriji. Popodne je bio planiran još jedan izlet u Hogsmeade. A kad je većina učenika otišla, Lara je nas, predstojnike, pozvala u svoj ured. Znao sam o čemu želi razgovarati i iskreno sam razmišljao da se pravim bolestan samo kako se ne bih morao suočiti s tim. Na kraju sam ipak odlučio otići. Putem sam sreo Jen, te smo se zajedno uputili prema mjestu sastanka.
Izgleda da sam dobro predpostavio. Htjela je pričati o zadatcima.
"Kako je bilo s lokacijama, Keera, Miranda?"
"Loše", počne Keera, "nismo doznale apsolutno ništa, a tamnice smo osobno pregledale četiri puta. Bez uspjeha."
"To smo mogli i predpostaviti", reče Lara, "onaj tko može zazvati Tamni znamen i Avadu Kedavru, sigurno je dovoljno dobar čarobnjak da izvede i jednostavnu čaroliju čišćenja. Ni sama nisam imala više sreće. Osoblje nije ništa vidjelo, kao ni duhovi, iako naslućujem da Peeves nešto zna, no znate kakav je on: sve one glupe šale, jednostavno nisam mogla ništa izvući. Jennifer i Jan, kako je bilo s učenicima?"
"Ja sam preuzeo Ravenclawe i Hufflepuffe", rekoh, "nitko ništa nije vidio, svi su bili ili u društvenoj prostoriji ili u Velikoj dvorani na večeri."
"Ja sam ispitala Slytherine i Gryffindore", reče Jen, "nitko nije ništa vidio na dan incidenta, no već duže vrijeme kolaju glasine o udruzi koja se stvara unutar Slytherina. Govore kako u tu udrugu ne možeš biti primljen ako nemaš tamni znamen. Nitko ne želi potvrditi, ali ni poreći da je u takvoj udruzi. Nazivaju ih..." Svi smo je sa zanimanjem gledali. "Djeca Horkruksa", dovrši.
Lara je brzo prikrila zabrinutost. "Dobro, možete ići, osobno ću se pobrinuti da se te tvrdnje o toj... udruzi istraže. Laku noć."
Odzdravimo, a ona zatvori vrata za nama, no ne dovoljno brzo; mom pogledu nije uspio izmaći prestrašeni pogled njenih očiju.
********************
Sjedim u sobi, razmišljam. Već me boli glava od svega.
Nakon ubojstva i jučer ništa nije bilo isto; svi profesori su pod velikom pritiskom, nije ni čudo što često gube živce; razmišljaju i o odlasku.
Začuje se kucanje na vratima.
"Naprijed", izustim, i mali Feldman s treće godine uđe. Zamoli opću kartu runa, poslala ga je profesorica Ravenclaw. Dodam mu, a on se nešto nećka, ne želi ni otići, a ni ostati.
"Želiš me nešto pitati, Yan?" blago ga upitam, osjetivši da je uplašen.
"Profesore", počne, "ovaj napad nedavno i te stvari... Znači li da će školu zatvoriti?" Djelovao je uznemireno. "Ernie mi rekao..."
"Ma neće, Yan, neće školu zatvoriti, a Ernie je sve izmislio", nasmiješim mu se i otpratim ga do vrata. Čim se zatvore, spustim se na pod s glavom u rukama. Znao sam da je ovo što sam mu upravo rekao hrpa laži, i da postoje vrlo velike šanse da se škola zatvori. Ajme...
Ustanem, još se jednom osvrnuvši po kabinetu. A valjda neće, pomislim, samo se moramo boriti. Pođem stepenicama u krevet.
Post je objavljen 25.08.2006. u 11:51 sati.