Samo se po sebi podrazumijeva da se bojimo nesreće. Ali zašto strahujemo i zaziremo od sreće? Zašto iznenada postajemo uznemireni upravo onda kada za to nema nikakvog stvarnog razloga i kada, naprotiv, postoje svi uslovi da budemo sretni?
Možda nas plaši privremenost sreće, jer je ljudski život nesiguran i povoljne prilike se lako mogu pretvoriti u svoju suprotnost? A privremenost ne možemo podnijeti nasuprot tome, ili upravo zbog toga, što dobro znamo da je sve na ovom svijetu privremeno. Možda uvrijeđeno odbijamo ono što ne možemo stalno imati?
Možda se potajno pribojavamo da ćemo zbog sreće biti surovo kažnjeni? Možda pomisao na sreću kod nas skoro automatski priziva slutnju neke velike nesreće? Možda nam se čini da je sreća lakomisleno izazivanje sudbine, pa se radije držimo nekog neodređenog stanja, koje nije ni sreća ni nesreća već neka tupa potištenost i potmula gorčina, jer se tako osjećamo sigurnijim. Možda odbacujemo sreću jer smatramo da je plitka i površna, dok se veličina rađa iz patnje, a htjeli bismo da o sebi imamo nadasve uzvišeno mišljenje?
Možda se odričemo sreće jer se ne želimo odreći prijezira prema svemu što nas okružuje, a sretan čovjek ništa ne prezire?
Možda sebi zabranjujemo sreću, jer smo navikli da sebe kažnjavamo?
Možda se bojimo sreće jer se bojimo sebe samih, a sreća je stapanje sa sobom, osjećanje jedinstva i punoće.
Nemojmo bježati od sreće. Nećemo zbog sreće biti kažnjeni, niti će nam ona navući na vrat kakvu veliku nesreću. Nećemo sebe srećom ni poniziti, ni učiniti plitkim i površnim, a prijezir je ionako bijedna zamjena za punoću života, dok je sebe kažnjavati besmisleno.
Prihvatimo stapanje sa sobom, prihvatimo jedinstvo i punoću...
pjesmica...
Dodir sna
Na tren sam te
Dodirnuo u snovima
Srce mi je
Uzvratilo snažnim drhtajem
I okitilo me
Blještavilom sreće.....
Nisu to moje usne
dotakle prazninu
Samo su smanjile
broj koraka među nama
I pripremile naš za put
U neslućene visine...
-Josip-
Post je objavljen 24.08.2006. u 19:25 sati.