Koliko ću još puta morati doživjeti ovu stvar, ovaj osjećaj.. Koliko će mi još trebati da se promijenim, da se promijeni ova glasna gomila oko mene..
Hodajući ulicom promatram te oblike. Idem ravno. Bez cilja, lutam. Osjećam poglede uprte u sebe, žele me pročitati, mene i moju dušu. U mislima mi samo jedno: sloboda. Ne dam vam ništa, ne možete mi uzeti ono zadnje što je od mene ostalo, svoju dušu vam ne namjeravam prodati.
Idem dalje, sve više pogleda je uprto u mene. Zar više ne mogu hodati ulicom, a da me ne smatraju čudnom? Zašto je to tako, zašto sve one koji su drukčiji od tih savršenih oblika moraju nazivati čudnima??? Pitanja, opet toliko pitanja, a odgovori..? Njih nema..nažalost.
Dolazim do kraja, do mojeg mjesta. Tamo sjednem, naslonim se i napokon je sve u redu. Onaj unutarnji nemir nestaje, napokon. Prolazi nešto pokraj mene, gleda me, promatra. Pozdravlja me i ide dalje.. Ovo mi nije jasno jer ne nosim odjeću s poznatom markom, a ovaj lik me pozdravlja.. Kamo sada da krenem.. ili da radije ostanem? Ostat ću, pa što bude.. Iz daljine vidim mutne likove kako koračaju. .
Zanimljivo je to kako svakodnevno kažu da te ne treba biti briga što likovi o tebi pričaju i govore, što te ogovaraju, kažu da se ne obazireš, da budeš svoj i pogledaš život istinitim očima i vidiš istinu.. A zapravo su oni od tih koji se samo pretvaraju, oni žele pažnju, žalim ih; jer kako mogu činiti ono protiv čega su, puni predrasuda, vlastitih i tuđih, iskaljuju se na nekome koga ni ne poznaju i nije im žao zbog toga. Dosta mi je, ovo mi ne treba..
Staklo, prekrasno staklo, dar je prirode.. I znate što? Priroda smanjuje bol.. Da.. Posežem za jednim komadom razbijene boce trulog vina koja je možda bila kao cijela i u mojim rukama, ali nije to sada bitno. .
Osjećaj, on je istinit, osjećaj kako te priroda ubija.. Staklo sada povlačim rukom.. Dok teče lagano gusta tekućina, osjećam se spokojno, jedinstveno..Zbogom, vidimo se u nekom drugom svijetu, možda će tamo život biti bolji, iskreniji, pravedniji..
'Mi smo ovdje,
ima nas gomila,
kada misliš da si sam,
kad te čeka ružan dan,
nikada ne predaj se
ulica zove te,
kada misliš da si sam..'
..završava jedna od mojih omiljenih pjesama, dok ležim na krevetu. Razmišljam o snu koji mi je maloprije prošao glavom i pitam se je li okrutnost svijeta vrijedna gašenja jednog života?
Napokon imam i prvi odgovor. Nije, bori se, ne daj se uništiti. Ako je već svijet uništen, ne trebaš se slagati s njime, već budi suprotnost - jer budućnost treba stvarati, ona tek dolazi..
Post je objavljen 24.08.2006. u 17:51 sati.