da van više ne pričam
o mojim sranjima,
tj. problemima ja ću van
malo pisat o košarci :o))))
e sad,ja neću pisat o tome kako
je nastala,bla,bla i tako to jer iskreno ja
to i ne znan baš,mene košarka ne zanima na
taj način ja košarku
doživljavam posve drugačije :)))))
Mislin ja mogu uvik pročitati Kandin tekst
o košarci,i to s velikim užitkom,ali smatram da
netko nemora biti veći košarkaš od nekoga jer
zna ama baš sve o košarci :))))))
za mene je košarkaš onaj
tko uživa u tom sportu,onaj koji i sada
i uvik igra s užitkom :-)))))
Možda griješim,ali eto....
Meni je košarka ((ko Matku gitara,ha,ha))
nešto kad se ja opustim,kad ne
razmišljam o ničemu nego pokušavam
što više uživat u njoj... :-)))
Meni je košarka sve na svijetu,nešto
što stvarno volin i što igram s velikom
ljubavlju =))))
To meni nikad nije bila obaveza,jer ja
s guštom to igram,s užitkom treniram :o))))
sigurna sam da bih mogla izdržati koliko
god treba dana samo da mi date
košarkašku loptu i koš,
meni nikad nebi bilo dosadno,jer uvijek,
ama baš uvijek bi uživala u njoj,
to je nešto što meni nikad,NIKAD nebi
dojadilo jer kad uzmem košarkašku loptu u ruke
ja san potpuno druga osoba :)))))
Možda mnogi od vas misle da ja buncam
kad ovo pišem,ali to ne može svatko shvatit,
možda samo oni koji su to doživili... =)))))
Znači ja kad imam loptu ja mislin samo
o njoj i košu i sve ostalo zaboravim... ))))
tako da kad igrate ne morate odmah učiti
povist košarke,to čete kad dođe vrime za to,
za početak naučite pravila i ono najvažnije
IGRAJE S UŽITKOM I S LJUBAVLJU :-)))))
Opet se ja raspisala,ajmeee,ajdete pozzzZZzz,
čitam vas sve,volin vas sve.. _))))))
kissssSSSSssss & pozzzZZZzzzz :)))))
-------------------------------
Ovaj put neću puno pisat samo malo,pokoju sitnicu iako mislim da će se rijetki imati volju za čitat ovaj tekst. Dobro nisan ga ja cilog pisala imala sam malo šverca...
Dražen Petrović je bio izuzetan mladi čovjek i istinski pionir košarke kao svjetskog pokreta. Za mene je bio košarkaš svih vremena i uvijek moj uzor. Otvorio je put ostalim neameričkim igračima kako bi mogli uspješno igrati u NBA i to će biti vječni dio njegove športske baštine. Ljubitelji košarke zauvijek će se sjećati trenutka kada su Dražen i njegovi suigrači u hrvatskoj reprezentaciji, prebrodivši velike prepreke, na pobjedničkom postolju primali srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Barceloni. Uspomene na Dražena trajno su urezane u nas. Njegov doprinos košarci je ogroman. Svi smo ponosni što smo ga imali čast poznavati i naše misli uvijek će biti uz Draženovu obitelj i prijatelje. Draženova smrt je pogodila sve pogotovo europske navijače. Njegova ostvarenja i doprinosi su bili ogromni. Postavljajući kip ispred Olimpijskog muzeja u Lauseanni (Švicarska), europska košarkaška zajednica je očuvala značenje Draženovog života, kako u Europi tako i u Americi. Krajem 1993. Netsi su zauvijek podigli Draženov dres sa brojem 3 te tako ga ovjekovječili.
Čitajuči riječi njegova brata Aleksandra Petrovića promijenila sam mišljenje o svemu: "Htio bih vas zamoliti, sve vas koji ste voljeli Dražena, jednu stvar. Volio bih da vam Dražen ostane u sjećanju kao čovjek koji je uvijek pružao ruke prema vama nakon svakog koša... jer je uvijek tražio vas. Volio bih da se sjećate Dražena po zadovoljstvu koje vam je pružio, po njegovom osmjehu... čuvajte te uspomene o Draženu, zauvijek. Sudbina ga je uzela, vjerovatno na vrhu njegove karijere, da postane legenda, da nam pokaže put..."
Draženova zadnja utakmica je bila protiv Slovenije u Wroclawu u Poljskoj 6. lipnja 1993. godine. Ta utakmica govori nam sve o Draženu i o čovijeku kakav je bio. Hrvatska reprezentacija bi prošla kroz kvalifikacijske utakmice bez Dražena, ali nije ih htio propustiti nizašto. Imao je iščašen zglob, pa mu je i otac govorio da odmori nogu te se pripremi za Europsko prvenstvo. Ali dobio je stari dobri odgovor - Ne mogu, Aleksandar i Mirko će biti tamo i svi moji prijatelji. Ne mogu baš ja biti prvi koje se neće pojaviti. Dražen je znao zašto ide u Poljsku. Iako je znao da će hrana i hotel biti loše kvalitete,rekao je da će preživjeti deset dana. Kada netko, kao Dražen, godinama živi luksuznim stilom života, te nadalje ima takav način razmilšljanja... govori vam kakav je čovjek bio. Sve za Hrvatsku reprezentaciju... za zemlju koju je volio. Dan poslije zadnje odigrane utakmice kad se vraćao odlučio je prihvatiti prijateljevu ponudu i vraćati se autom,te je tada krenuo iz Frankfurta ((Njemačka))... On i njegov prijatelj Mirko Novosel su hodali Frankfurtskim aerodromom, kada se Dražo zaustavio i rekao - "vidimo se na sutrašnjem treningu. Imam odličnu vezu do Zagreba." Dao mu je njegovu avionsku kartu i rekao mu da im se može pridružiti ukoliko bude bilo kakvih problema. Čekali su 40 minuta, onda se Aleksandar pojavio i rekao da Dražen otišao. I ubrzo je sve završilo,ubrzo je bog košarke otišao u smrt... Na putu prema Zagrebu malo izvan Denkendorfa ((Njemačka)), mlada dama koja je vozila Dražena, pri velikoj brzini, izgubila je kontrolu nad vozilom za vrijeme nevremena te se sudarila sa kamionom. Udar je bio strahovit... Dražen je poginuo na licu mjesta... ((7. lipanj 1993. u 17.20))
Post je objavljen 24.08.2006. u 14:44 sati.