Kako se ja nakon toliko godina i nakon toliko svega što sam čula/čitala/vidjela, i dalje uspijevam čuditi sranjima koja su sposobni proizvesti moji tzv. zemljaci? Da ne širim sad temu na cjelokupno čovječanstvo, držimo se RH i mene.
I zašto se onda ja osjećam kao drek poslije a oni bi trebali?
I zašto dopuštam da me netko vrijeđa i prijeti mi, istina ne meni direktno ali dovoljno je da znam da se to odnosilo i na mene, zbog mojih stavova i navika?
Dobro, da, konkretno Mika je bolestan, on zaista nije normalan u tom segmentu (u drugim odeređenim segmentima je fantastičan i to me isto dodatno zbunjuje – kako osoba koja voli “Majstora i Margaritu” može govoriti o Hitleru kao o Hići i razmahivati se prijetnjama o klanju tupim nožem i ratu kao sjajnom razdoblju?). Dobro, stoji vjerovatno što kaže P, njega je taj isti rat skurio ali nije li jezivo… da naravno da je, čemu upitni ton K? I nije li odvratno…? Da naravno da je K, posebno je odvratno što se ti s takvim stvarima suočavaš svako malo i tvoja reakcija varira od ne reakcije do durenja. A to nisu dobre reakcije. Ali koja bi bila dobra reakcija?
I opet kaže P “To ti je kao da se svađaš s djetetom”. Dijete treba nalemati po guzici.
Da ja njemu kažem “Znate, to vam nije dobro. Osim što kršite brojne kaznene i ine zakone, kršite i sam Ustav, hiljadu rezolucija i ljudskih prava a kršite i osnovnu logiku, etiku i osnovni osjećaj bla i bla.”?
Kod medvjeda ima kanibalizma. A medvjedi su bolji od nas.
Kako da reagiram? Kao prije par godina, ono s ASKom kad sam se samokažnjavala sjedenjem na hladnoći? Silaskom s planine? Odlaskom iz svog života? A kamo? Svađanjem sa zlim i mentalno zaostalim djetetom? Fizički? Ispucavanjem po kompu, kao i sad? Razgovorom sa mojim normalnim ljudima koji će reći kako je to odvratno i bolesno i koji isto tako neće znati kako reagirati, zato što svi skupa živimo u sasvim nerealnom i izmišljenom svijetu i onda se šokiramo kad tu i tamo dođemo u kontakt sa stvarnim svijetom?
Ako može tzv. saborski zastupnik govoriti stvari zbog kojeg bi ga trebalo ekskomunicirati, ako mogu razni bivši i sadašnji zastupnici, razni suci ustavnog suda i razni drugi raditi stvari koje normalnom čovjeku ne bi trebale pasti na pamet… Ako… Ako…
A ja se gubim u nekim sferama sasvim nevažnima… Jer sam nesposobna suočiti se s realnošću, jer sam rođena i odgojena pod staklenim zvonom, jer ne znam kako se zapravo živi (a što je još gore dosta i znam), jer koliko god bili ludi ljudi koje volim oni su prekrasno normalni, prekrasni i normalni.
I onda čemu ovo što sam napisala? Da mi bude lakše, da imam iluziju da nešto radim za ono čemu težim. A ne radim baš ništa. Jer opet je ono o ljudima koji mogu znati i shvatiti i koji znaju i shvaćaju i o onim drugima koji neće nikad i kako ne možeš zapravo nikom ništa reći što on već na neki na čin ne zna.
Da li ću ikada smoći snage za djelovanje?
Post je objavljen 24.08.2006. u 11:13 sati.