Marketing
Sol na koži.
Bilo je to prije negdje tri tjedna. Na mojoj terasi se dogodio narod. Prvobitni plan da se ode na Bambi Molesterse pretvorio se u tihu, zatim sve glasniju želju da se ostane na terasi uz vino i gitare. OK, nije bilo gitara ali bilo je policije. Kada se do te večeri nepoznati ljudi (osim mene i brata, mi smo se površno poznavali od prije) tako fino slože i rastanu tek ujutro, to znači da se ili dogodilo nešto rijetko i vrijedno ili je uz puno droge i alkohola snimljen odličan porno film B produkcije.
U ovom slučaju, kao i u slučaju svih mojih postova i uostalom života, seksa nije bilo. Samo ti simpatični i meni sasvim posebni ljudi. Osim mog brata, on je dosta bezvezan dok ga čovjek malo bolje ne upozna. Onda postaje krajnje bezvezan.
Sutradan ujutro zamirisao mi je Omiš. Ne znam ni kako ni zašto, potpuno proustovski, mirisi Omiša su mi preplavili sobu i doveli me u stanje teške nostalgije i luđačke čežnje za morem. Za Dalmacijom. Za svim onim što ista za mene predstavlja: gumene šlapice za more, riba koja smrdi i suveniri sa puno plastike i lošeg ljepila.
Odlučila sam otići na par dana, makar to uzrokovalo nesagledivu diplomatsku štetu i ozbiljno ugrozilo moju plodnu i uspješnu karijeru. Odlazak sam odgodila za rođendanske i postrođendanske dane, kada svaki pravi Lav veliča sebe, svoje rođenje i još malo sebe.
Nakon nekoliko dana slušanja sasvim osebujnih kritika na račun sebe kao takve, od kojih se beskompromisnost ponavljala jednako učestalo kao i reprize loših humorističnih serija, nakon izleta u Slavoniju, nakon okrutnih zagrebačkih kiša koje su moju čežnju za jugom domovine samo pretvorile u izgaranje od želje da konačno krenem, nakon druženja sa krasnim djevojkama i jednim simpatičnim mladićem u svojoj dnevnoj sobi, nakon saznanja da su svi napustili Zagreb osim mene i mog prijatelja J (hvala što si me izveo na kavu, frend), postalo mi je jasno da moram ići.
Poluneispravnog auta dovukla sam se do Zadra. Kako prijatelje biram isključivo po materijalnom ključu ostanak u Zadru nije bio nikakav problem – najdraži kolega ima kuću, domaće pome, pršut i sir, a samo nekoliko kilometara dalje prijatelj iz najranijeg djetinjstva ima vikendicu, vino i barku. Bilo je potrebno dosta godina da dospijem tu gdje jesam – bez prihoda, okružena isključivo ljudima koji imaju izvrsne prihode. I nije im problem iste potrošiti na mene.
Nakon večernje šetnje prekrasnim Zadrom i jutarnjeg popravka auta, krenuh magistralom prema drugom biseru – Šibeniku. Kada je osoba prirodni narkoman, što ja svakako jesam, svaki posjet meni dragim mjestima je svojevrstan šut u venu: upijam mirise, boje, dijalekt i ljude i još malo sretnija krećem dalje. A dalje je Trogir.
I pet žena u Trogiru. Različitih, lijepih, pametnih i sasvim svojih pet žena. U čiji sam krug upala zahvaljujući isključivo dobroj glumi. Samo tako je moguće da i ja ponekad ispadnem simpatično stvorenjce. Listali su se žurnali, proučavali novi mobiteli, fotkali su se bikiniji. Dijelili su se veliki komplimenti i sklapala se doživotna prijateljstva, kako to uostalom uvijek i biva kada su alkohol ili ženska prijateljstva u pitanju. Družim li se i danas sa njima? Samo sa onima koje se ružnije od mene.
Večer u gradu je donijela sijaset muških prosera, patetičnih govora na temu braka, gotovo jadno slinjenje na možebitno žensko žvaljenje i, kao veliko finale, pad na lice. Čovjek je onemoćao od alkohola i pao na obraz, bez inače vrlo logične pomoći refleksa u vidu postavljanja ruke da ublaži pad. Tu večer sam naučila da dosta ljudi ostaje čitav život nezrelo, da ne želim biti osoba iz javnog života niti imati puno dodira sa istima i da mi se nimalo ne žuri naći muža ali da bih mogla požuriti naći džentlmena jer izumiru brzinom munje.
Drugi dan je donio selo, ladanje, zvjezdano nebo, čist zrak, divnu šetnju i odličan san. Nakon kojeg je došao Split, Bačvice, kočenje obraznih mišića od smijanja, muzej propalih veza, finu hranu i foto session sa jednim škampom. Moj bodulsko-vlaški prijatelj je definitivno jedna od simpatičnijih muških jedinki koje poznajem, još samo da tu i tamo malo zašuti i pusti mene i rodicu da dođemo do riječi. (a stvarno nam je bilo dobro, kako reče rodica)
Nekoliko sati kasnije krenula sam u svoju tradicionalnu noćnu šetnju Splitom., praćena čuđenjem neshvaćanjem i uvjerenjem da je to nostalgija nas purgera sa dalmatinskim krvnim zrncima. Tu sam naučila još jednu veliku stvar. Najgora mana od svih jest definitivno uzimanje ljudi i stvari zdravo za gotovo. Uvjerena sam da se upravo radi ove bolesti gase i najveće ljubavi, ne vide i najljepša mjesta, ne čuvaju ni vrlo vrijedne stvari –dovoljan je samo određeni protek vremena i malo površnosti. Tada možete kraj sebe imati najdivniju osobu na svijetu i ostaviti je zbog one manje divne, živjeti u prelijepom gradu i zaboraviti koliko ste sretni, biti zdravi i postati bolesni. Nažalost, ova mana je postala svojevrstan lifestyle pa će prije biti da je luda i glupasta Espadrila koja se punih 28 godina oduševljava Zrinjevcem i Gornjim gradom svog rodnog grada, nego ljudi koji žive u gradu u kojem postoji Peristil te ga više ni ne vide. Ne želim sklopiti oči, čak ni za ono što gledam svakog dana. Ako je nešto vrijedno, vrijedno je u svakom trenu. Nebitne stvari kod mene ne dobijaju na mističnosti i interesantnosti samo zato što su mi nove i nepoznate. Beskompromisno odbijam uzimati stvari zdravo za gotovo.
Sutradan je, upravo radi beskompromisnosti kao takve, donio novo sjedanje u auto i vožnju prema još jednoj dugogodišnjoj ljubavi – Dubrovniku. Konavlima. Rođaku. Svaki put je kao prvi put. Sa svim stvarima koje volim. Kada se tako gleda svijet, uvijek vam je iznova senzacionalan i neće vam se dogoditi da skrenete sa pruge u potrazi za ljepšim i starijim mostom. Još veća sreća je što mi rođak pripada istom pokretu te mu ne moram objašnjavati odakle mi taj luđački osmijeh na licu. Ne moram mu ništa reći dok se ukrcavamo na barčicu. Dok mi koža poprima boju zlata. Dok izvlači masku za ronjenje i smješka se jer zna da u času kada zaronim postajem najsretnija osoba na planeti. Dok vanvremenski plutamo u potpunoj tišini, a u sebi vodimo jedan od naših najljepših razgovora. Ne moramo ništa reći naglas. Jasno nam je da se tamo, na moru, u blizini zadnjeg hrvatskog škoja, dogodio onaj prijeko potrebni 'klik' u glavi. 'Klik' nakon kojeg sve opet postaje jasno, lako i dohvatljivo, baterije napunjene, koža glatka, osmijeh nezaustavljiv, oči najsjajnije, a srce u punoj snazi i prepuno optimizma. Neki po orgazam ili barem fejk stenjanje odlaze na Zrče, ja odlazim na krajnji jug i puštam more da me zavede.
Da bi mi iz tijela izašla i najmanja negativna emocija, savršen dan začinjen je i sa rajskom hranom i postorgazmičkim promatranjem zalaska sunca u Cavtatu. Bog nam je dao nevjerojatno puno izvora užitaka, otkrivati svaki od njih tijekom života je spektakl.
Večernji povratak u Split pretvorio se u ugodnu vožnju, neočekivana zaustavljanja i ponovnu potvrdu da pristojnost otvara sva vrata. Hvala hrvatskoj policiji.
Ta ista splitska večer donijela je spoznaju da zaista postoje ljudi koje nije briga ni za šta, ne žude ni za čim i ne izgaraju nikada. Nadrogiranu Konavlima, bolio me đon što takvi ljudi postoje.
Nakon maratonskog spavanja i još maratonskijeg prejedanja pekarskim proizvodima u 4 ujutro na Peristilu, nakon divnih primoštenskih razgovora i slušanja one divne pjesme još uvijek nepoznatog riječkog benda, nakon nedjeljne kavice uz najneljubazniju konobaricu i nakon finog ručka uz divne ljude, nakon podmorskog fotosessiona čiji rezultati me tjeraju u gromoglasan smijeh, došlo je vrijeme za prvi jači udar stvarnosti. Ljudi oko mene neće postati savršeni. Ružne situacije u mom životu neće nestati. Gužvi ispred sv. Roka će i dalje biti. Ljudi koji me ne vide će i dalje brojčano nadmašivati ljude koji me vide. Ono što me čini tužnom neće nestati. I to je skroz okej. Dokle god imam ove oči i ovo srce.
Pozdrav od
Espadrile U Ekstazi
Post je objavljen 24.08.2006. u 02:34 sati.