SIVA BRAĆA
Ljetne je kiša pala,
a ja osjećam u sebi jesen.
Topla je voda lila,
a ja osjetih samo hladnoću.
Zrak je vlažan bio,
a mene dodirnuše suhe struje.
Ljetna je kiša pala,
a ljudi se zaklonili u kuće,
vedro i bez ljutnje.
Topla zemlja žedno je pila,
a po lišću klizile su kapi kiše.
Zrak ispuniše plodovi neba,
a u meni ni ljutnje ni života.
Napuštena duša glasno plače,
bol je steže, a praznina ispunjava.
Nju ne poje vode kiše,
nju ne hrani toplina ljeta,
sivi oblaci njezina su braća.
Post je objavljen 23.08.2006. u 21:24 sati.