Pregled posta

Kod nas se svašta može zvati business – om, poslovnošću i slično, ali jaaako smo daleko od toga.
Do toga sam zaključka još jednom došla danas nakon jednog razgovora za posao ( ako se to može i nazvati tako.)
Nakon podužeg vremena i mnogih molbi na koje, naravno, u velikom našem poslovnom stilu nikad nisam dobila nikakav odgovor, HZZZ mi uputi poziv da se javim na jedan natječaj.
Ugovorim ja sa potencijalnim poslodavcem da se danas pojavim na određenoj adresi i tako se ja spremih i odem u grad u taj, nazovi, poslovni prostor.

Primila me najprije gospođa koja mi je rekla da su radno mjesto popunili i na moj odgovor da sam prije sat vremena razgovarala sa ženskom osobom i da sam dogovorila termin za razgovor elegantno se izvukla i pozvala direktora, koji, vidi malo, igrom slučaja sjedi s njom u istoj prostoriji.
Uglavnom, da ne ulazim u detalje razgovor smo obavili stojeći na sredini jedne od prostorija koju ta «firma» koristi, gospodin direktor nema pojma kako se posao radi, nego bih trebala doći poslije podne kada će tu biti osoba koja zna i ima strpljenja objasniti mi o kakvim je radnim zadacima riječ.
«Direktor» je vrlo kulturan čovjek koji se ne zna ni predstaviti niti pitati osobu koja dolazi na razgovor za posao kako se zove, koju stručnu spremu ima, što zna raditi, koje je poslove do sada obavljala.
U toj istoj prostoriji radi jedna ženskica u koju je cijelo vrijeme uperena kamera, ona ne može ni glavu podignuti, a i da je podigne može gledati samo u zid jer joj je radni stol tako smješten kao da je u kazni.
Posao bi se trebao raditi u tri smjene, ali nitko nije spomenuo kako bi se plaćalo treću smjenu, odnosno noćni rad, već je onako, uz put, spomenut samo fiksni iznos plaće za taj posao.
Malo deprimirajuće, ali idemo dalje, pa i glavom kroz zid ako treba.

Uf, morala sam se malo izjadati.

Ali da vidim i bolju, ljepšu stranu onoga što me okružuje pomoglo mi je sunce koje je tako veselo sjalo kada sam opet izašla na ulicu i prošetala gradom.
I tako hodajući ugledala sam veseli osmijeh i vedre oči mladića kojega sam sasvim slučajno prepoznala i s velikm zadovoljstvom, videći njegovu skromnost zaključila da je upravo onakav kakvim sam ga zamišljala.