mislim da mi je najbolje da šutim. pa dolazim ovdje jer se negdje mora izliti jad. dolazim jer su mi rekli da sam sterilna i nikoga ovakva ne bi privukla. dolazim jer nema više mojih ludih drama samo ova polagana močvara u kojoj je zabranjen ulaz slikama čežnje. nadimam se od njih kao balon i znam da neću poletjeti bijela i sjajna za repom golubici mira, nego se nadimam nadimam i osjećam nove pukotine koje niko više nikada neće moći da spoji, osjećam ih raspadnute. pa zatvaram oči i polako izdišem. ne mogu sad podnijeti previše crvenog. previše kisika. previše zelenog.
dolazim da vas otjeram.
-u ovoj močvari nema mjesta za nas oboje, bejbe!
točno je podne i nema sjena čemu nije uzrok šta je točno podne već meteorološka situacija. vidim se kako potežem pištolj do grla u blatu, pažljivo kao kroz prizmu usporene snimke. sjetna jer znam da me nećeš pogoditi rezignirano sliježem ramenima i pokušavam nanišaniti vjevericu u prolazu.
mislim se i kako sam patetična depresivna dosadna kako sam si dosadila po ko zna koji put. pa kako tebi neću?
mislim se kako sigurno postoje načini da se opet živi, kako imam mnoge ruke i glavu i srce i kako bi bilo bolje da umuknem i tako sam si sama kriva.
stežem zube pa šutim. stežem prsa i želudac da ne dišem i čekam da prođe božjom milošću samo po sebi,
ja nevjerna licemjerna i kleknula bi kad bi pomoglo.
tad se sjetim one mog starog prijatelja kojega dugo ne čuh: i stvari su naposlijetku posve jednostavne.
prezirem se tim jače sta ih takvima ne mogu doživjeti.
the swamp thing:
"science transformed him into a monster, love changed him even more"
:)) život je ponekad ipak smiješan. (pouka: ne dirajte se u znanost-pretvorit će vas u žabu :P)