Još prije Angea Leeja ŽABCI su uspijevali spojit PASTIRSKU TUGU sa MUŠKOM LJUBAVLJU.Premda je Grad navodno postao središte GAY TURIZMA naše strane Jadrana, nije primječeno da bilo Vesele bilo Tužne pastire posebno privlaći tuga s juga, ali je zato do Elafitskih otoka prije par dana doplutala krava i to prava, od vode napuhana krava, a ne neka tamo LUDA KRAVA. Naravno da smo odmah (to znači nakon što smo protrljali dobro oći,drnuli jednu ljutu i još jednom provjerili da nismo bili svjedoci nekog priviđenja ili masovne autosugestije) alarmirali Lučku Kapetaniju.Striček koji tamo radi je bio prestretan, jer im je izgleda dotična krava (premda već provjereno krepana) stvarala grdne probleme i cijeli dan im bježala iz dohvata, odnosno nikako je nisu uspjevali locirati i nakon samo još par sati je stigao njihov brod, koji ju je prikačio i potom su se zajedno otisnuli prema pučini.To je bio tako romantičan prizor da mu ni jedan od turista iz obližnjeg hotela, pa ćak ni oni iz privatnog asortimana, a da o uvijek znatiželjnim domorocima ni ne govorim, nije uspio odoliti i siguran sam da će im odmor na OTOKU ZNANJA zbog toga bit nezaboravan.
Za turiste koji iz teško razumljivih razloga nemaju baš animalno-nekrofilskih sklonosti samo dan prije največa hrvatska brodarska kompanija za prevoz ljudi Jadrolinija je priredila malu večernju zabavicu i pri tome pokazala koliko vode računa do svojih putnika. Činjenicu da brod Postira polazi iz gradske luke Gruž po rasporedu plovidbe u 19:55, nitko odavno ne uzima previše ozbiljno, jer nema žurbe-na odmoru smo (ovo nažalost ne vrijedi za mene,jer dok se drugi odmaraju ja najviše radim) i ne isplati se nervirati zbog izgubljenih 15-20 minuta.Rekao bi jedan moj prijatelj,štovatelj Krishne,koji ima običaj uvijek kasnit-Šta je tih nekoliko minuta naspram vječnosti! Ali to večer, upravo (da li slučajno?) u vrijeme održavanje Gruške Noći,imali smo sreće da cijelu vječnost budemo nazočni( pa makar i sa brodske palube) toj fešti.
Da ne bi bilo nesporazuma, Postira je stigla u luku na vrijeme(ono više manje uz regularno kašnjenje) i svi smo se nekako ukrcali, ubačeno je dovoljno čumura u kotao, dimnjak se pario, brod se trzao, hroptao, škrgičao zubima,ali nije polazio. Samo bi se svako pet-šest minuta malo odmakao od obale i onda lagano tresnuo od muo, onako čisto da razbije monotoniju. Ne znam šta se događalo u glavama mojih suputnika, ali ja sam (barem prvih pola sata) vjerovao da se čeka neka zakašnjela FACA i priznajem da sam se naivno nadao da je u pitanju jedno božansko stvorenje sa Islanda,koje se tih dana ukazalo na Lopodu.Nakon slijedečih pola sata u kojem sam uspio dovršit čitanje Robbinsovog romana, još nisam znao šta se događa, ali sam znao da ću ostat bez večere i nazvao sam kolegicu da mi spremi nešto.Imao sam još sat vremena do stupanja na radnu dužnost, tako da se nisam previše zabrinjavao, jer ,mislio sam, prije ili kasnije moramo krenut.Moja najdraža i nadasve jedina Šefica me je nazvala samo petnaestak minuta kasnije da me pita šta se događa,jer je čula od kolegice da sam još čvrsto vezan za kopno.Nisam siguran da li se više bila zabrinula zbog mogučnosti da sam gladan, jer je prošlo prilično vremena od kad sam piroške blagovane sa starim prijateljem bile probavljene, ili jer je postajalo evidentno da će kolegica biti prisiljena da zarađuje prekovremeno.
Negdje oko 22 sata Šefica me je ponovo nazvala da me informira kako je povukla sve svoje veze i vezurine i da je konačno uspijela saznat da je brod u kvaru i da se ne zna hoče li tu večer isplovit.Naravno da sam ćak i ja odavno već skužio da s brodom nešto nije u redu, ali mi je uvijek drago malo popričat sa mojom zlata vrijednom Šeficom, a tek kad mi je još nakon dodatnih 20-tak minuta javila da su neki moji gosti iz hotela naručili taxi brod i zamolila me da ih ubacim u njega i po mogučnosti i sam sebe ubacim u isti taj taxi brod, bio sam toliko sretan da sam mogao izgrliti i izljubit sve članove prekrasne posade Jadrolinijinog broda. A koliko je ta posada na ponos i diku Jadroliniji i hrvatskoj državi i hrvatskom turizmu, mogao se lako uvijeriti bilo tko, ako nije samo mirno sjedio i čekao na objašnjenje (koje mu nitko ne bi dao) i ljudsku ispriku (i bez gibonnija se to može reć) ili razriješenje ove situacije, do kojeg je na kraju moralo doći.
Šta je natjeralo kravu sa početka priće da se utopi ostaje mi velika enigma, ali nesretnici koji su se slučajno našli na Jadrolinijinom brodu tu večer i morali se suočit sa tom za komunikaciju sa turistima istreniranom posadom, sigurno su barem na trenutak poželjeli da se sami nađu na njenom mjestu ili još bolje da se to desi cijeloj toj posadi (ovo moram ponoviti još jednom) Jadrolinijinog broda.
Epilog:
Negdje iza 23 sata kapetan broda je doslovno naredio svim putnicima da napuste brod, jer će se za njih pobrinut konkurenstka kompanija (koju ovom prilikom neću reklamirati zbog nerazumno velikih cijena karata za njihove brodove) . Moram li uopće reći da ni veseli ni tužni pastiri ne bi trebali ni svoje krave tako tretirati.
update:
update drugi, jer je ovo jednostavno predobro
i još samo ovo, jer zbog njega gubim dah
Post je objavljen 23.08.2006. u 00:10 sati.