Danas mi je službeno bio prvi radni dan.
A danima sam se 'štelio ' ( ne telio !) , kako ću nakon prekida staviti konačno jedan post. Mislio sam u srijedu , četvrtak staviti neke slike s mora. Ali nisam. Možda će se nešto desiti preko vikenda !? I jeste ! Ali nisam time htio početi novu ' fiskalnu ' godinu . U ponedjeljak nisam zbog onoga što je bilo u subotu. Možda i zbog neke moje praznovjernosti - da ne počinjem sa smrću.
Tako da , eto , osta da prvi radni dan bude i za prvi post u ovoj seriji postova i pisanja na blogu.
Jučer smo sahranili jednog kolegu . Umro je u subotu. Bio nam je jedno vrijeme i 'šef', i zamjenik direktora, ali uvijek je radio sa djecom u grupi i bio je ostao kolega. Ne govorim to samo zbog onoga : o mrtvima sve najbolje. Imao je 56 godina . Pedeset šest! Otišao je u prijevremenu invalidsku mirovinu zbog dva infarkta. Treći je bio fatalan.
Na nekim svojim predavanjima Majka Tereza je isticala kako je jedno od najvećih Božjih čuda u njenom životu , bilo to da je radila s ljudima, iz populacije socijalno ugroženih bolesnih , čitavih pedeset godina. Pedeset godina u socijali i zdravstvu ! Nakon nekih desetak mojih godina u sličnom radu počinjem uviđati tu istinu koju je izrekla.
Mi se tek pripremamo da se počnemo boriti preko sindikata ili udruga za beneficirani radni staž . Vozači imaju dva-tri mjeseca, policajci i neki drugi ( pjevači u zboru HNK) i do šest mjeseci . Mi – nula bodova. A ljudi umiru relativno mladi ! Ne uživaju u mirovini !
Najviše troši rad s ljudima.
No , opet tu je i zadovoljstvo davanja i druženja. Danas sam išao pecati s momcima . Opet par štukica na ušću. Sve je bilo dosta dobro . Na povratku smo pokisli , ali koga briga . Eh kad bi svaki dan bio ovakav , u radu s tom populacijom. Ne bi tada ni tražili beneficirani radni staž, nego bi i volontirali.
Bilo nam je lijepo .
A našeg Pere , nema…
Eto , ipak sam počeo sa smrću …
Post je objavljen 22.08.2006. u 22:37 sati.